Pan

Pan (grč. Παν, Pan) u grčkoj mitologiji bog je pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno "paše i stoke", njihov zaštitnik i zaštitnik lovaca, stoga ga se naziva i zaštitnikom prirode. Osim toga ljubitelj je glazbe i najbolji plesač među bogovima. Pan je sin nimfe Driope i boga Hermesa, a katkad ga se smatra Zeusovim sinom. Panov je pandan u rimskoj mitologiji Faun

Karakteristike

Pan je prikazivan s kozjim stražnjim nogama i rogovima, ima ljudsku glavu i torzo, kozji rep, jarčeve uši i bradu, a cijelo mu je tijelo bilo prekriveno dlakama. Pana se često opisuje kao polučovjeka i polujarca.

U likovnoj umjetnosti Pan je često prikazivan, posebno na slikanim posudama i reljefima, kako se igra u društvu nimfa ili kako ih progoni.

Kult

Uvođenje Panova kulta primjerice u Ateni ima povijesnu potvrdu u poznatom događaju iz kojeg se vidi koliko su Grci vjerovali u svoje mitove. Prije maratonske bitke Atenjani su poslali Filipida da otrči u Spartu i zatraži pomoć, no Filipid je na putu susreo Pana. Za Pana je rečeno u himni u Hermesovu čast da je imao kozje noge, dva roga, bio bučan i nasmijan, što ukazuje na to da je Hermes bio poprimio obličje ne smrtnika nego jarca. Križanci poput Pana ili su odraz zbrke slojeva ili preobrazbe kralja u svetu životinju. Čini se da je Pan zapravo primitivniji oblik onoga arkadijskog boga stada od koga se razvio i Hermes. Pan je jedino božanstvo za koje se vjerovalo da je smrtan.

Kad je, za vrijeme vladavine cara Tiberija, egipatski Tamus plovio prema Italiji, tri puta čuo je glas koji mu je naložio da poruči svima da je veliki Pan mrtav. Zbog toga je u srednjem vijeku, u raznim teološkim razmatranjima, taj veliki Pan izjednačen sa Sotonom ili Kristom. Njegov se kult proširio po cijelom grčkom tlu jer se vjerovalo da je pomogao Atenjanima da pobjede na Maratonu.

Mitologija

 

Mihail Vrubelj: Pan, 1899.

Rođenje

Dok je Hermes čuvao u Arkadiji stada nekog smrtnika, ugledao je lijepu nimfu Driopu, i poželio je njezinu ljubav. Plod te ljubavi bilo je čudesno dijete. Već kao beba rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat. Njegov izgled toliko je uplašio njegovu majku da ju je obuzeo dotada nezapamćen strah, pa se takav strah još i danas naziva panični strah.

Stari su Grci također vjerovali da strah i uznemirenost izaziva Pan svojim izgledom, ali i svojom pojavom plašio je ljude tj. izazivao paniku, pa je po njemu nastala riječ panika. Naime, nimfa Driopa, Panova majka, jednostavno je pobjegla glavom bez obzira i ostavila malog Pana samog.

No, otac Hermes ostao je hladne glave, obradovao se i prihvatio sina takvog kakav je, uvio ga u zečju kožu te ga poveo sa sobom na Olimp i ponosno ga pokazao bogovima. Na Olimpu bogovi toliko su se smijali i rugali Panovu izgledu da je nesretnik jednostavno pobjegao iz obilja i sigurnosti Olimpa u mračne i opasne arkadijske šume.

Život

Provodio je veseo i bezbrižan život, osobito na visovima i gorskim vrhuncima. Pan je, skriven od svih, odrastao u tim šumama čuvajući stada, svirao je na fruli i povremeno boraveći u društvu satira i nimfi. Tako se i danas instrument Panova frula naziva po njemu.

Kako je svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. I kralj Mida volio je pobjeći iz svoje palače i razmišljati u miru šume gdje je često Pan svirao na svojoj fruli. Koliko su hvale Panu udarile u glavu vidi se u natjecanju između njega i Apolona. Apolona su sa svojom lirom proglasili pobjednikom, a kralj Mida presudio je u korist Pana što je naljutilo Apolona. Za kaznu ga je "nagradio" magarećim ušima, a on je to pokušao sakriti krunom tako napravljenom da mu je sakrivala uši.

Pan je volio biti i u društvu Dioniza, boga vina, te je uživao u njegovim veselicama. Drugi bog čije je Pan društvo obožavao bio je bog Apolon kojeg je Pan poučio tajnama proricanja iako je znao da će kasnije Apolon utemeljiti proročište u Delfima koje će biti suparničko njegovu proročištu u Arkadiji.

Pan je bio vrlo sklon smrt]]nim ljudima, a najviše je volio pastire kojima je čuvao stada od svih opasnosti. Pan je bio [[živahan, okretan, hitar i prijetvoran. Mnogo pomogao u borbi između bogova s Olimpa i Titana. Tijekom rata s Titanima grčki bogovi su bili prisiljeni povući se u jednom trenutku. Kako bi se spasili, svaki od njih morao je promijeniti svoj oblik. Tada je Pan skupljao dijelove Zeusa koji je nastradao u borbi, a to je toliko dirnulo Zeusa da mu je dao mjesto među zvijezdama. Tako danas horoskopski znak jarac označava ovaj događaj, tj. nastao je upravo po Panu.

 

Pan i Dafnis

Pan je bio izuzetno opasan i nasilan ako bi se ga iznenada probudilo iz sna. Neopreznost su mnogi platili time što ih je, u trenutku kada bi ga probudili, obuzeo paničan strah. Tako su godine 490. p. n. e. perzijski vojnici neoprezno probudili Pana iz sna jurišajući na položaje Atenjana. Pana je to toliko razbjesnilo da je zaurlao na perzijske vojnike koje je uhvatio panični strah te su oni u paničnom strahu napustili bojište. Atenski vojnici u jednoj pećini nedaleko od Maratona podigli su Panu svetište u znak zahvalnosti.

 

Francois Boucher: Pan i Siringa, 1759.

Ljubav

Mnogi mitološki izvori govore o mnogim Panovim ljubavnim jadima. Pan se zaljubio u nimfu Pitiju, no, kada ga je vidjela, ona se od straha pretvorila u omoriku.

Potom se zaljubio u nimfu Siringu, no, ona se opet od straha odlučila za skok u močvaru i ondje se pretvorila u trstiku. Naklonost je jedino dobio od nesretne nimfe Eho, kojoj pak ljubav nije uzvratio Narcis, no i ona ga je na kraju odbila.

Dafnis je bio sin boga Hermesa i sicilske nimfe. Osim Apolona, u njega se zaljubio i Pan koji ga je naučio svirati.

Pegaz

Pegaz (grč.: Πήγασος, Pégasos) u grčkoj mitologiji bio je krilati konj, Posejdonov (u njegovoj ulozi boga konjā) i Meduzin

 

Etimologija

Pegazovo grčko ime Πήγασος Heziod povezuje s riječju πηγή, pêgế = "izvor", "vrelo". Naime, gdje god da je taj konj dotakao tlo, nastalo bi vrelo - primjerice - na Helikonu izvor Hippocrene ("konjev izvor") i drugi u Troezenu.

Najvjerojatnije ime potječe od luvijske riječi pihassas = munja ili pihassasas = bog vremena i munje. I kod Hezioda Pegaz služi kao donosilac munja Zeusu.

 

Pegaz, kip kraj fontane u Tivoliju

 

Karakteristike

Pegaz je živio na visokim planinama, ponajviše na Helikonu, domu Muza. Letio je brzinom vjetra. Bio je prekrasan, snažan i jakih kopita - kad se jednom spotaknuo i udario kopitom po zemlji, nastao je izvor - Hipokrena. Bio je također i nježan i mudar, čista srca - mogao je odletjeti sve do Olimpa.

Pegaz je donio Zeusu munje, a nakon Belerofontove smrti vratio se na Olimp pomagati bogovima. Poslije se oženio Euipom s kojom je začeo naraštaj krilatih konja.

 

Mitologija

 

Rođenje

Prema nekim izvorima Pegaz je iskočio (zajedno sa svojim bratom Hrisaorom) iz Meduzina vrata nakon što joj je Perzej odsjekao glavu, dok je prema drugima nastao iz zemlje na koju je prolivena Meduzina krv. Atena je uhvatila Pegaza i odvela ga Muzama na Parnasu.

 

Belerofont

Belerofont je morao ubiti čudovište Himeru sastavljenu od lava, koze i zmije sa zmajevom glavom. Prorok mu je rekao da je može ubiti samo uz Pegazovu pomoć i da mora spavati u Ateninu hramu. U snu mu se ukazala božica koja mu je poklonila zlatnu uzdu kojom će obuzdati i pripitomiti Pegaza. Belerofont je došao na Helikon i prišao mu dok je pio s vrela Pirene te ga obuzdao zlatnom uzdom. Druga inačica govori da ga je Atena već pripitomila i dovela Belerofontu.

Pegaz je pomogao Belerofontu u borbi protiv Himere i Amazonki. Ubio je Himeru strijelama iz zraka leteći na Pegazu. Nakon ove pobjede osjećao se moćno te se odlučio uzdići bogovima na nebo, da provjeri ima li bogova na Olimpu. Pegaz je znao da to nije u redu, ali ga je poslušao i uzletio. Zeus se rasrdio i poslao obada/bjesnilo na Pegaza te se Belerofont strmoglavio s njega i umro. Druga je inačica mita ta da je Zeus Belerofonta pogodio munjom.

Potom se sažalio nad Pegazom i pretvorio ga u zviježđe Pegaz. Jedno je pero iz njegovih krila palo na tlo i tako je nastao grad Tarsus.

Satiri

 

Satir, amfora, 4. stoljeće p.n.e.

Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali je najčešći prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni.

 

Karakteristike

 

Jakob Jordaens: Satir u gostionici, 17. stoljeće

Satiri su prikazivani su s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.

Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.

 

Mitologija

 

Tizian: Satirsko dijete, 1522.

 

William-Adolphe Bouguereau: Nimfe i Satir, 1873.

 

Satirski život

Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza. Na njihovu čelu bio je Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.

Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.

Stariji su satiri znani kao silenoi, a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.

 

Satiri i nimfe

Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.

 

Umjetnost

 

Satir, rimski mozaik

 

Satir, rimska kopija Praksitelova djela

U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali su ih poslije počeli prikaživati mlađima i blaženijima.

Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci.

Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.

U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.

 

Literatura

Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća p.n.e. jest Euripidov Kiklop.

• Euripid: Kiklop
• Sofoklo: Sljednici (Ichneutae)

Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali je jedina veza samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji.

Sfinga

 

Velika sfinga u Gizi, s Kefrenovom piramidom

Sfinga je biće s lavljim tijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovom ili ljudskom glavom. Izumili su je Egipćani u Staroj Državi, a potom je donesena i u grčku mitologiju. Kod Grka prikazivana je kao stojeći krilati lav ženskog lica, a kod Egipćana kao ležeći lav s različitim licima ili muškim licem.

 

 

Etimologija

Sfingino ime dolazi od grčke riječi Σφιγξ, Sphigx, [Sphinx], izvedene od glagola σφιγγω, sphiggo, [sphingo] = "zadaviti". Naime, u grčkoj mitologiji govori se da bi zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezine zagonetke.

 

Egipatska sfinga

Egipatske su sfinge mitološka stvorenja smatrane čuvarima. Prikazivane su u trima oblicima:

• Androsfinga - lavlje tijelo, ljudska glava
• Kriosfinga - lavlje tijelo, ovnova glava
• Hijerosfinga - lavlje tijelo, sokolova ili jastrebova glava.

 

Avenija ovnoglavih sfingi

Poznata je granitna sfinga koja ima glavu kraljice Hatšepsut, a danas se čuva u Metropolitanskom muzeju umjetnosti u New Yorku.

Također je poznata i alabasterna memfiska sfinga te ovnoglave sfinge koje prikazuju boga Amona u Tebi, a izvorno ih je bilo oko devetsto.

 

Velika sfinga u Gizi

Najpoznatija je Velika sfinga u Gizi. Nalazi se u Dolini Gize na zapadnoj obali Nila, a okrenuta je prema istoku, s malenim hramom među šapama. Vjeruje se da njezino lice prestavlja faraona Kefrena (egp. Khafra) ili njegova sina Djedefru, tako da bi datum gradnje mogao biti za vrijeme četvrte dinastije (2723. - 2563. p.n.e.). Natpis na Velikoj sfingi daje tri Sunčeva imena: Kheperi - Re - Atum.

 

Grčka sfinga

U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna sfinga, demon uništenja i nesreće. Prema Heziodu bila je Ehidnina i Tifonova/Ortova kći.

Prikazivana je na slikama na vazama i reljefima kako stoji, za razliku od egipatske, i to kao krilati lav s ženskom glavom ili pak kao žena s lavljim šapama, pandžama i prsima, zmijskim repom i orlovim krilima.

Hera ili Ares poslali su Sfingu iz njezine domovine Etiopije (Grci su se sjećali Sfingina strana porijekla) u Tebu gdje je, kao što piše Sofoklo u Kralju Edipu, Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetaka:

"Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"

Zadavila bi svakoga tko ne bi znao odgovoriti, a Edip joj je točno odgovorio da je to čovjek koji u djetinjstvu puže, kad odraste hoda na dvije noge, a u starosti si pomaže štapom. Stoga se Sfinga, napokon pobijeđena, bacila s visoke stijene i umrla. Druga inačica govori da se proždrla.

 

Azijske sfinge

 

Ime

Sfinga je poznata i u mitologiji južne i jugoistočne Azije. Znana je kao purushamriga (skr. "ljudska zvijer"), purushamirukam (tamil "ljudska zvijer"), naravirala (skr. "čovjek-mačka") u Indiji ili kao nara-simha (pali "čovjek-lav") u Šri Lanki, manusiha ili manuthiha (pali "čovjek-lav") u Mianmaru te Nora Nair ili Thepnorasingh u Tajlandu.

 

 

Tradicija

Za razliku od sfinge u Egiptu, Mezopotamiji i Grčkoj gdje je zaboravljena, tradicija azijske sfinge i dalje je prisutna. Najraniji umjetnički prikazi sfinge s južnoazijskog potkontintenta potječu iz razdoblja helenističke umjetnosti. Sfinge iz Mathure, Kausambija i Sanchija, iz 3. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća, izgledaju nehelenistički. Tako da je moguće da sfinga nije nastala stranim utjecajem.

 

Vrste

 

U južnoj Indiji sfinga je znana kao purushamriga (sanskrt) ili purushamirukam (tamll), što znači "ljudska zvijer". Pronađeni su prikazi i skulpture u hramovima gdje služi da bi istjerala zlo. Naime, prema vjerovanju, ona istjeruje grijehe iz pobožnika koji ulazr u hram te općenito istjeruje zlo. Tako da je često postavljana na strateškim položajima na ulazu ili u njegovoj blizini. Purushamriga igra značajnu ulogu u ritualima Šivinim hramovima. U okrugu Kanya Kumari, na najjužnijem dijelu indijskog potkontinenta, tijekom Šivine noći pobožnici trče 75 kilometara te posjećuju i štuju Šivu u 12 njegovih hramova. Ova se Šivina utrka (Shiva ottam) priređuje kao počast priči iz Mahabharate, u kojoj se Sfinga utrkivala s junakom Bhimom.

U Šri Lanki sfinga je znan kao narasimha ili "čovjek-lav". Ima lavlje tijelo i ljudsku glavu. Ne smije je se zamijeniti s Narasimhom, četvrtom inkarnacijom Mahavišnua, prikazanim s ljudskim tijelom i lavljom glavom, dakle, obrnuto. Sfinga je dio budističke tradicije te služi kao čuvar.

U Mianmaru sfinga je znana kao manusiha ili manuthiha. Prikazivana je na uglovima budističkih hramova, a legenda govori da su je stvorili budistički redovnici da bi zaštitili novorođeno kraljevsko dijete od ogra.

Nora Nair i Thep Norasingh dva su imena sfinge u Tajlandu. Prikazane su kao uspravna i hodajuća bića, s donjim dijelom tijela lava ili jelena, a gornjim ljudskim. Često se nalaze u muško-ženskim parovima. Služe kao zaštitnici.

 

Maniristička i simbolistička sfinga

 

Manirizam

Novooživljena maniristička sfinga iz 16. stoljeća često se smatra francuskom sfingom. Glava joj je podignuta i ima poprsje lijepe mlade žene, a često nosi nakit. Tijelo joj je pak u obliku ležećeg lava.

Fernand Khnopff: Sfinga, simbolistička inačica, 1896., Bruxelles

Takve su sfinge prikazivane kad su groteskne dekoracije Neronove Zlatne kuće (Domus Aurea) bile u središtu pozornosti u kasnijim godinama 15. stoljeća u Rimu. Potom je postala sastavnim dijelom arabesknog dizajna koji se proširio Europom u gravurama tijekom 16. i 17. stoljeća. Prvi se put pojavljuje u francuskoj umjetnosti škole Fontainebleau dvadesetih i tridesetih godina 15. stoljeća, a posljednji su prikazi u kasnom baroknom stilu Régence perioda (1715. - 1723.).

 

Simbolizam

Sfinge su bile pretmurne za rokoko razdoblje te su polako nestajale iz europskog dizajna, sve dok nisu opet oživljene u 19. stoljeću u romantizmu i simbolizmu. Najčešće su aludirale na grčku sfingu, a rjeđe na egipatsku.

Skila

Skila, detalj s beotijske posude, 5. stoljeće p.n.e., Louvre

Skila ili Scila (grč. Σκύλλα, Skylla) u grčkoj mitologiji morska je neman, kći morskog boga Forkida, koja je na morskom tjesnacu vrebala brodove što bi prolazili i gutala ljude koji su u njima plovili.

 

Karakteristike

 

Skila, terakota, Mel, 5. stoljeće p.n.e.

Skila je stanovala je u crnoj špilji jedne hridi, a svoju je nazočnost objavljivala strahovitim lavežom koji preko pučine odjekuje kao glas tek okoćenog šteneta. Protiv nje nije vrijedilo biti hrabar jer joj se nije moglo nauditi, a jedini je spas bio pobjeći od nje.

Skila ima dvanaest nogu i šest zmijskih vratova na kojima se nalaze glave sa tri reda gustih zuba koje rastvara da bi zdrobila žrtvu.

U klasičnoj umjetnosti prikazivana je kao riborepa Sirena s četiri do šest psećih glava.

 

Mitologija

 

Preobrazba

Prema Ovidiju, Skila je nekoć bila prekrasna nimfa. Glauk se ludo zaljubio u nju, ali je pobjegla od njeg na zemlju gdje je on, kao morsko božanstvo, nije mogao slijediti te je bio očajan. Otišao je čarobnici Kirki da je zatraži ljubavni napitak koji bi omekšao Skilino srce.

No, Kirka se također zaljubila u Glauka te ga je obasipala slatkim riječima, no Glauk ju je odbijao. Kirka se strahovito naljutila, ali ne na Glauka nego na Skilu. Pripremila je moćni otrov i izlila ga u bazen u kojem se Skila kupala. Kad je Skila ušla u vodu, pretvorila se u strašno čudovište s dvanaest nogu i šest glava te tri reda zubi. Stajala je očajna, nije se mogla micati, uništavala je sve što je prolazilo i do čega je mogla doći. Kad bi koji brod prolazio, svaka bi njezina glava dohvatila jednog mornara.

 

Skila i Haribda

Haribda je ležala na jednoj strani uskog kanala, a na drugoj je strani bila Skila, morsko čudovište. Dvije strane bile su u dometu strijele jedna od druge, toliko blizu da mornari nisu mogli izbjeći Haribdu jer bi došli do Skile i obrnuto. Otud i metafora "Skila i Haribda" za dva zla koja je nemoguće izbjeći.

 

Argonauti

Argonauti su uspjeli izbjeći obje jer ih je vodila Tetida, jedna od Nereida.

 

Odiseja

Odisej, za razliku od Argonauta, nije imao toliko sreće. Izabrao je riskirati i prijeći preko Skile te izgubiti nekoliko ljudi nego izgubiti cijeli brod kod Haribde. Odisej je uspješno održavao pravac i izgubio samo šest ljudi. No, njegovi su drugovi poslije uvrijedili Helija ubivši njegovo sveto stado, stoga je Zeus na posljetku uništio brod i posadu munjom, a samo se Odisej spasio.

Odisej je ostao na svojoj splavi te je vraćen do Skile i Haribde, ali je ovaj put prošao pored Haribde koja je uvukla u sebe njegovu splav. No, Odisej je preživio držeći se za smokvino stablo koje je raslo na stijeni. Pri sljedećem izlijevanju vode, njegova je splav odbačena te je nastavio s putom.

 

Heraklo

U kasnogrčkom mitu govori se da je Heraklo susreo Skilu na putovanju do Sicilije te da ju je ubio. Njezin otac, morski bog Forkid, plamenim je bakljama oživio njezino tijelo.

 

Eneja

Također, neki izvori pišu da je, kad je Enejina flota prošla kroz zaljev nakon pada Troje, Skila pretvorena u opasnu stijenu.

 

Lokacija

Tradicionalno se Skilina lokacija povezuje s Mesinskim zaljevom na sicilskoj obali u obličju stijene. Ondje se stvara vrtlog (Haribda), ali je rijetko opasan. Druga je moguća lokacija rt Skila u sjevernoj Grčkoj.

Tal

 

Tal s krilima i naoružan kamenjem, srebrna drahma s Krete, Pariz

Tal (grč. Τάλως, Tál) u grčkoj mitologiji brončani je div s ljudskim tijelom i bikovom glavom koji je čuvao Kretu

 

Etimologija

U kretskom dijalektu talôs je bio ekvivalent grčkog hêlios = "sunce" (Helije), a Zeus je štovan kao Zeus Tallaios = "Sunčani Zeus"..

 

Karakteristike

Tal je prikazivan kao brončani div. Na novčiću iz Festa prikazan je krilatim, a na grčkim i etruščanskim vazama i zrcalima nije. Izvan Krete prikazivan je pokorenim.

 

Mitologija

 

Uloga

Talos je opisivan kao dar, bilo Hefestov Minosu - iskovali su ga Kiklopi, bilo Zeusov dar Europi. Moguće je da je bio sin Kresa, personifikacije Krete.

Legenda o Talosu kazuje kako je on u svom brončanom tijelu imao jednu šupljinu, nešto poput vene od vrata do koljena. Ta je šupljina bila ispunjena čarobnom tečnošću pomoću koje se kretao. Imao je i brončani čavao između koljena i pete koji je sprečavao da ta tečnost iscuri. Ako bi ta tečnost iscurila, Talos bi postao samo beživotna hrpa bronce.

Talos je triput dnevno obilazio stjenovite obale otoka Krete, služeći kralju Minosu. Kad bi neki brod uplovio u otočnu luku, Talos bi ga zasuo gomilom stijena. U slučaju da bi se tkogod i izvukao od tog napada, Talos bi svoje tijelo užario do usijanja i pekao neprijatelje na svome tijelu.

 

Argonauti

Jazon je s Argonautima prilazio Kreti pošto su uzeli zlatno runo. Kao čuvar otoka, Tal je čuvao Kretu tako što je bacao velike stijene na njih i držao ih u zaljevu. Medeja je na nj bacila čaroliju da bi ga smirila, a potom je maknula čavao i iskrvario je do smrti, a Argonauti su nastavili dalje. Druga inačica mita govori da ga je Medeja začarala i pretvorila u smrtnika, a potom maknula čavao.

Tifon

 

Tifon, etruščanski mural

Tifon (grc. Τυφῶν, Tiphôn; Tifonej, Τυφωεύς, Tiphôneús; Tifaon, Τυφάων, Typháôn; Tif, Τυφώς, Tiphos) u grčkoj mitologiji Gejin je i Tartarov sin koji je htio svrgnuti Zeusa, često smatran bogom oluje.

 

Etimologija

Tifonovo ime vjerojatno dolazi od grčke riječi τύφειν, týphein = "dimiti se", a moguća je povezanost s riječju "tajfun", vjerojatno posuđenom iz perzijskog (طوفان, Tufân).

 

Karakteristike

Tifon je bio golemo čudovište sa stotinjak zmijolikih repova s tamnim, treperećim jezicima. Vatra mu je bljeskala iz očiju, a zmije iz bedara. Eshil govori da ga njegov krevet jedva može izdržati. Neki izvori opisuju ga kao uzrok erupcija, a drugi kao stoglavog krilatog zmaja, s ljudskim torzom i dugim zmijskim repom.

Često ga se smatra bogom opasnih vjetrova i oluja.

 

Mitologija

 

Borba Zeusa i Tifona, 6. stoljeće p.n.e.

Heziod govori da se Tifon rodio uz pomoć Afroditinu - od ljubavi Geje i Tartara.

Homerska himna Apolonu govori da je čudovišni Tifon u Delfima bio Herin sin kojeg je sama rodila u pećini u Kilikiji. Ondje se Zeus borio s njim, a njihova je borba uzrokovala cunamije i potrese. Čak je uspio uzeti Zeusu munje i njima gađati Zemlju, ali ga je na posljetku Zeus svladao njima i bacio ga u Tartar ili je pak zatvoren ispod Etne te je izazivao erupcije.

S Ehidnom je imao djecu: Kerbera, Hidru, Himeru, zmaja Ladona, Sfingu, dvoglavog vuka Orta, orla Etona koji je mučio Prometeja te nemejskog lava.