Tajna nad tajnama
Visoka vedska kultura
Da li su u najranijim periodima povijesti covjecanstva na nasoj planeti postojali samo primitivni oblici zivota? Je su li se prva ljudska bica uistinu pojavila tek prije milion godina? Da li je Stvaranje teklo evolutivno i je li danasnji covjek dostigao zenit u svom razvoju?
Ako se oslonimo na zvanicne naucne teorije, pitanja koja smo postavili, doimaju se gotovo suvisnim. Ali nije tako. Postoje mnoge indicije da se moderno razumijevanje nase povijesti, u najmanju ruku, moze uciniti sumnjivim. stavise, ako oslusnemo prastara svjedocanstva o postojanju legendarnih (hipoteticnih) civilizacija, kao sto su bile Atlantida i Lemurija; ako obratimo paznju na zagonetne gradevine, kao sto su megalitska struktura u Stonehengeu, Kapija sunca u Tiahunaku, Sfinga i piramide u Egiptu, te ako analiziramo ostatke prastarih gradova u dolini Inda (Harape, Mohenjo-daro), ili posjetimo indijska mjesta hodocasca Kuruksetru i Tirumal, mozda cemo spontano promijeniti sliku o proslosti ljudskog roda. Naravno, mogla bi se navesti i mnoga druga zbunjujuca arheoloska otkrica koja se ostro suprotstavljaju Darvinovoj teoriji evolucije.
Dakle, covjek bi teoretski trebao vjerovati da je on, homo sapiens, potekao od majmuna i da je s vremenom evoluirao do modernog covjeka. Ipak, danas vidimo da su mnogi ljudi gotovo intuitivno uvjereni da su u prastarim vremenima, na planeti Zemlji, postojale starije kulture koje su - prema navodima nekih istrazivaca - bile kudikamo naprednije od dometa savremene civilizacije. Jedna od njih mozda bi mogla biti vedska kultura (“veda” na sanskritu znaci "znanje"), koju obavijaju mnoge tajne.

Predrasude prema vedama
Najzanimljivije je sto europski naucnci i istrazivaci povijesti ljudskog roda, svoje price uvijek zapocinju kazivanjima o visokim kulturama sto su se u proslosti razvijale na obalama rijeka Eufrata, Tigrisa (Mezopotamija) i Nila, te o egejskim kulturama (minojska, dorska itd.), zaboravljajuci pri tome da su tim civilizacijama predhodile neke druge. Ako i govore o kulturama sto su se razvijale na Istoku, najcesce ih pominju kao primitivne prakulture, iz kojih se mijesanjem naroda s vremenom razvila "mnogobozacka" religija - hinduizam. Neki historicari su cak zastupali misljenja da indijska pisana povijest pocinje tek pojavom Bude (560.prije Krista).

Upravo sve to pokazuje koliko su nasa savremena historijska istrazivanja nedovoljno i prepuna problematicnih teorija. U svakom popularnom udzbeniku historije, danas se mogu pronaci precizne mape na kojima su
ucrtana mjesta "najstarijih tragova covjecanstva". Radi se, zapravo, o kostima covjekovih praprapredaka u Africi, Europi, Australiji, Kini..., iz cega se izvlaci pogresan zakljucak da kolijevku covjecanstva treba traziti na tim mjestima. Ipak, sire gledano, ta istrazivanja stvaraju pogresnu sliku proslosti ljudskog roda. Postoje, naime, kulture koje iza sebe nisu ostavljale groblja i materijalne dokaze o svom postojanju u luksuznim grobnicama. One su svoje mrtve spaljivali! Mozda se upravo zbog toga indijski potkontinent dozivljava kao “bijela mrlja”, zemlja "bez kostiju". Ali, to je potpuno pogresno glediste. Upravo u ovom egzoticnom podneblju razvijala se jedna od najblistaviji, ali i najzagonetnijih civilizacija - visoka vedska kultura!
"Fosili" koje je ostavila iza sebe najmanje se mogu procjenjivati prema ostacima ljudskih kostiju i ostacima prastarih kamenih struktura. Vedska civilizacija je iza sebe ostavila mnogo vise – ostavila je brojne spise! Ova pisana i jos uvijek u velikoj mjeri nedesifrirana pisana svjedocanstva poticu, prema vlastitim tvrdnjama, iz maglovitih i nezapamcenih vremena.
Najstariji manuskripti, koji sadrze pojedinacne tekstove, prema procjenama, stari su su izmedu 2000 i 2500 godina. No, njihovi sadrzaji i opisi mnogo su stariji i govore o dogadajima koji su mozda prethodili podizanju najstarijih poznatih civilizacija na svijetu. Osim toga, vjeruje se da postoje i mnogo stariji
manuskripti koji znanstvenoj javnosti jos uvijek nisu dostupni i da se danas manipulira iskljucivo sa “prijepisima prijepisa” koji se nerjetko poturaju kao originalni.
Uz to, postoje nagovjestaji da su pripadnici ingeniozne vedske kulture raspolagali nepoznatim sredstvima memoriranja, pa im i nisu bila potrebna
sredstva pisanog pamcenja. Ustvari, u vezi s ovim, u sanskritu postoji cvrst pojam, koje nedostaje nasem jeziku – “sruta-dhara” – kojim se podrazumjeva sposobnost da se jednom slusano registrira u pamcenju, da se razumije i da se u svakom zeljenom trenutku, moze ponovo vijerno ispricati (repruducirati). Pripadnici veda posjedovali su, dakle, tu mogucnost, pa stoga svoja znanja nisu morali vezivati za strpljivo zapisivanje onoga sto je za njih bila najdragocijenija ostavstina. Drugim rijecima, ma koliko se to cinilo apsurdnim i nevjerovatnim, pojavljivanje pisanih dokumenata nije znak napretka kulture, kako se to danas misli, vec znak njene degeneracije!

Obrat prije 5000 godina
Ako na trenutak zavirimo u historiju covjecanstva, vidjet cemo da su se prije pet-sest hiljada godina na mnogim mjestima na nasoj planeti pojavile razvijene civilizacije.
Zasto? Otkud? Kako?
sta se to bitno desilo tri-cetiri milenija prije Krista?
Ocito nam danasnje istrazivanje historije ostaje duzno konkretan odgovor na ova pitanja. sta o tome kazu vede?
Ako je vjerovati tim drevnim spisima, u to vrijeme se u svjetskog povijesti desio obrat - pocelo je doba "Kali-yuge". Sanskritski pojam Kali-yuga prevodi se kao "doba ratova i licemjerja"!
Pocetak Kali-yuge posredstvom astronomskih izracunavanja moze se precizno odrediti - 3102. godine prije Krista! Prije Kali-yuge, saznajemo iz veda, osobito iz znamenitih epova Mahabharate i Srimad-Bhagavatama, svijetom je vladala - Sveta kraljica. Ona je prijestolovala u gradu po imenu Hastinapuru (u podrucju danasnje Indije), a njeno kraljevstvo obuhvatalo je granice tadasnjeg civiliziranog svijeta. Nijedan narod nije se usudivao ratovati niti napasti neki drugi narod, bez obzira kakve je povode mogao da ima. Obuzdavala ih je mocna vladarka, koja je bila zaduzena za mir u svijetu.

No, prije nesto vise od 5000 godina ta era je definitivno zavrsena.
Srimad-Bhagavatam, centralno i sveobuhvatno vedsko djelo, objasnjava da je Kali-yuga – Doba ratova i licemjerja - zapocelo smrcu posljednjeg velikog vladara svijeta maharadze Pariksita. Njegovom smrcu je prekinuta dugogodisnja loza svetih kraljeva, cime je srce nekadasnjeg svjetskog carstva – Bharata (Indija)- bilo uvuceno u zajednicku patnju.
Zemlju koja je nekada bila temelj svjetskog mira i blagostanja, pogodila je korumpiranost medu svecenicima (brahmanima) i kraljevima (ksatriyama), pa je iz toga proistekao sistem kasta , kao i obicaj klanja zivotinja i jedenja mesa.
Posto sklada vise nije bilo, narodi su poceli ratovati. Na taj nacin napravili su destruktivni korak u povijest, koja nije nista drugo nego povijest Kali-yuge. Istovremeno, u Mesopotamiji, Egiptu, Europi i Kini, pojavile su se velike seobe naroda i - visoke kulture. Sve one, kako znamo, bile su zapanjujucih kulturnih dometa.
Prava pitanja glase: odakle su dosle? Otkud su crpile fantasticna znanja? Ko su im bili ucitelji i uzori?
Odgovori, koje nude vedski spisi, mogli bi biti tacni - njihove tradicije vode direkno iz vedske visoke civilizacije!

Lista naroda
“...Kirata-hunandhra-pulinda-pulkasa
abhira-sumbha-yavanah khasadayah
ye 'nye ca papa yad-apasrayasrayah
sudhyanti tasmai prabha-visnave namah...”
"Kiratas, Hunas, Andhras, Pulindas, Pulkasas, Abhiras, Sumbhas, Yavanas kao i Khasas, stavise, i drugi narodi koji su ogrezli u zlu inemoralu mogu okajati svoje grijehe ako potraze utociste kod Boga, jer Bog je najveci. Svemocnom Bogu (prabha-yisnu) ukazujem svoje najvece postovanje...”
Oni koji su detaljnije istrazivali prastare vedske spise tvrde da se u njima moze naci historijsko predanje, koje kaze da su neki narodi - u nekom ranijim yugama - napustili tradicionalna ucenja i potrezili srecu sirom nase planete. Cak se, kako smo gore citirali iz Srimad-Bhagavatama (2.4.18), navodi konkretna lista i imena tih naroda: Kirata, Huna, Andhra, Pulinda, Pilkasa, Abhira, Sumbha, Yavana i Khasa.

U slijedecem stihu navode se narodi koji su interesantni i u nasem dobu.
Hunas, naprimjer, bio je onaj ratnicki narod koji je Indiju napustio preko sjevera i nastanio se na udaljenim obroncima Himalaja. Odatle se, ratujuci, postepeno prosirio do sjeverne Europe i Skandinavije. Jedan kasniji ogranak ovog ratnickog naroda cak je pod istim imenom postao poznat: Huni (misteriozni ratnici sa Istoka)!
Drugi vazan narod bilo je Pulinda. Rijec je o pretcima starih Grka. Ovom se narodu - zamislite - u Mahabharati prorice da ce se jednom vratiti u svoju prapostojbinu – Indiju! To se uistinu desilo pod vodstvom Aleksandra Velikog u cetvrtom stoljecu prije nove ere, kada je veliki vojskovoda sa svojim ratnicima stigao do danasnjeg Pendzaba (Punjab), na Indu!
Za zapadnu kulturu veoma je znacajan i narod Abhiras. Njegovi su se pripadnici povukli na juznu stranu Himalaja, odatle su kasnije krenuli ka zapadu. Tokom sljedecih milenija ovaj se narod podijeli na razlicite skupine, koje su osnovale svoja carstva - kulture starog Orijenta (Sumeri, Babilonci, Egipcani itd.).
Hebrejska rijec habiru ili chabiru, kako su se zvala starodrevna nomadska plemena, i danas se moze prepoznati u sanskritskoj rijeci abhira.
Isto tako znacajan je i narod Khasas. Ovo ime oznacava ljude glatkog lica, bez brade i brkova, sto se - prepoznajete - odnosi na azijatske rase koje su
vedsku kulturu napustile krenuvsi u istocnom smjeru. Cini se razumljivim da Mongoli, Kinezi i pranomadi Sjeverne, Srednje i Juzne Amerike (Eskimi, Indijanci, Maje, Azteci, Inke...) vode porijeklo upravo od tajanstvenih Khasasa.

Odvajanje od vedskih kultura
Svi ovi narodi pripadali su ratnickim plemenima (ksatriye). Srimad-Bhagavatai navodi da su se oni u prepotopskom dobu (nazvanom treta-yuga) preselili iz
podrucja gdje je cvjetala vedska kultura, zbog toga sto vise nisu zeljeli da postuju cistu vedsku tradiciju. Oni su - uprkos zabranama - poceli da kolju zivotinje i jedu meso, a u neko doba poceli su cak da nasrcu i na brahmane, svete licnosti visoke vedske kulture, kojima mogu zahvaliti za svoju moc.
Ovi nezamislivi prijestupi, ravni svetogrdu, utjecali su da se vedsko drustvo pocne raslojavati. Buntovne i hrabre ksatriye bile primorane ili da se potcine ili da budu istrijebljene. No, one su izabrale trece rjesenje - napustile su vedsku kulturu i krenuli u sopstvenu povijest!
Kasnije generacije ovog naroda, zbog cestih ratovanja i unistavanja, zaboravile su na svoje plemenito porijeklo koje je, u meduvremenu - za njih postalo daleka proslost. Zajedno s tim, zauvijek su sahranili i mnoga vrijedna znanja iz svih oblasti zivota. No, na neki cudni i nejasni nacin, neka su znanja ipak prezivjela do danasnjih dana...
Pulindasi (Grci) su sacuvali filozofiju. Khasasi i Abhirasi su u izvjesnoj mjeri sacuvali tajna znanja i vjestine, prije svega mocnu magijsku ostavstinu i astrologiju, graditeljske i arhitektonske domete (piramide), sjecanja na interplanetarne kontakte, itd.

Vedsko prorocanstvo
Stare razvijene kulture koje poznajemo nisu nista drugo do razna
kali-yuga drustva, koja su na vedskim telmeljima jedanput savladala
tendenciju dekadencije. Cjelovitijim posmatranjem vidimo da su upravo
napredovanjem kali-yuge, u povijesti ljudskog roda porasle one tendencije koje, prema Srimad-Bhagavatanu, rasplamsavaju raznorazne dekadencije: nepostivanje ljudi i zivotinja, promiskuitet, opijanje, spekulacije s bogatstvom, kao i bogacenje bez direktne prirodne vrijednosti, te klanjanje najrazlicitijim bozanstvima zbog sitnih interesa i koristoljublja.
Srimad-Bhagavatam pocinje opisom jednog skupa, gdje sveti ljudi proricu pocetak Kali-yuge, buduce propasti dobrih ljudskih svojstava, i stoga pitaju: "Sta je opceprihvatljivo Dobro?!... U ‘zeljeznom dobu’ ljudi kratko zive, tako da nemaju vremena da studiraju vedske spise. Stoga, o mudrace, molim Te odaberi esenciju svih ovih spisa i - na dobrobit svih zivih bica - objasni im da njihovo srce moze pronaci srecu ipotpuni mir...".
Odgovor na ovo pitanje predstavlja sadrzaj Srimad-Bhagavatama i krunu cjelokupnog vedskog znanja, a time pocinje "revolucija u bezboznom tu-bitku
(covjeku) jedne civilizacije bez morala i zakona (Srimad-Bhagavatam, 1.5.11)
Ponovno ozivljavanje moralnih tradicija i znanja visoke vedske kulture trebalo bi poluciti pozitivne rezultate. Ljudi bi se poslije 5000 godina trebali ponovo vratiti duhovnim (spiritualnim) vrijednostima zivota. To je krug, koji se - tako glasi prorocanstvo iz Srimad-Bhagavatame - mora ponovo zatvoriti, u nasem varmenu.
Poslije vise od 5000 godina Covjek bi napokon morao imati dovoljno snage i iskustva da odbaci tendencije koje mu namece materijalisticko drustvo. Da bi bio sretan i da bi zivio u blagostanju on se ponovo mora vratiti sebi i vrijednostima duhovnog zivota. Jer, kako kaze Srimad-Bhagavatam "u mudrosti se susrecu proslost i buducnost