Cudesna kultura
" Mi smo ovdje u Africi " - objasnjava Fridrih Hinkel, pokazujuci na grobni spomenik Amanisaketo. Na jednom reljefu ova ogromna kraljica drzi zarobljenike zavezane konopcem na nacin kao da su psi i prijeti da ce ih posjeci macem. Hinkel je arhitekta iz Berlina, ali ovdje, 210 kilometara sjeverno od Kartuma, on vec desetinama godina restaurira zaboravljene i tesko ostecene piramide. Na zalost, prohujalo je 2000 godina i brojni pljackasi grobnica mnoge od njih su oskrnavili i rasturili.
Za stare Egipcane Sudan je bio duboka provincija. Zivali su ga Nubijom po najvaznijoj sirovini koja je odatle dolazila. "Nub" je staroegipatska rijec za zlato. I naucnici su Meroju dugo smatrali samo straznjim dvoristem faraona, a njenu umjetnost, samo provincijalnom kopijom egipatske.
Bila je to duboka zabluda. "Iz africke tame ovdje je na svjetlo dana izronila cudesno raskosna i samosvojna kultura" - tvrdi Ditrih Vildung, kustos Egipatskog muzeja iz Berlina. Nubijci su posjedovali pismo od 23 slova, sasvim razlicito od egipatskog. Iza sebe su ostavili nebrojene brezuljke sljake, sto je jednog britanskog putnika 1912. godine navelo da kaze kako je ovo "africki Birmingem" (zeljezara u V. Britaniji). A od 7. do 6. vijeka prije nase ere ovdasnji vladari bili su crni faraoni Egipta.
Njihova vlast pada u burno vrijeme. Carstvo na Mediteranu bilo je oslabljeno i podijeljeno. Kad im je godine 721. pr. n. e. zaprijetio upad Asiraca, svecenici iz Tebe bili su prinudeni da se obrate za pomoc crnim gospodarima s juga. Kralj Pije prodro je duboko u deltu Nila, otjerao Asirce i povukao se. Njegov sin sabako ucvrstio se u Memfisu i zasnovao kratkotrajnu etiopsku dinastiju.
Egipat im je bio veliki uzor. Nubijci su od Egipcana naucili kako organizirati drzave, a prihvatili su i neke egipatske obicaje i vjerovanja. Mocna arhitektura, bogati reljefi i citava primijenjena umjetnost, razvijale su se prema egipatskim uzorima.

Zagonetno pismo
Kad su se Nubijci preselili u novi glavni grad Meroju i kad su poceli primjenjivati samo svoj alfabet, njihovi historijski tragovi su se izgubili. Arheolozi doduse mogu citati njihove tekstove, ali ih u velikoj mjeri ne mogu razumjeti.
"Mozda ih nikada necemo odgonetnuti" - smatra prof. Pavel Volf. "Svi mi ocekujemo da cemo naici neki dvojezicni zapis slican onome iz Rozete, koji je pomogao da se odgonetnu hijeroglifi..."
Istrazivac Pavel Volf i njegov kolega Stefan Venig pronasli su vrtove koji su pripadali hramovima i sada ispituju zanimljive grafite, mozda najstariju narodnu umjetnost u povijesti covjecanstva.
"Ovo mjesto je vjerovatno bilo nesto kao samostan: oaza okruzena visokim zidom, koja nudi hladovinu i obilje vode sto je tekla podignutim kanalima" - objasnjava Volf dok se provlaci kroz ruine koje se sastoje od bezbroj rampi, hodnika, dvorista i tri hrama. On je ubijeden da je ovaj objekat bio religijski centar Meroita posvecen bogu Apedemaku kojega su predstavljali u liku lava. Bilo je to mjesto koje se posjecivalo iskljucivo za vrijeme religioznih svecanosti.
"Ovdje nista nije bilo pripremljeno za vjecnost" - kaze Volf, pokazujuci na zidove popunjene sutom. Takve se konstrukcije raspadaju i ruse cim u njih prodre voda. Sondiranje temelja ukazuje i na druge neobicnosti: objekat je ocigledno vise puta rusen i ponovo graden. Tu su pronadeni i ostaci keramicke radionice, kanali za navodnjavanje i neobicne rupe za biljke, koje su se sadile za svetkovine.

Zelena dolina
Volf je u ovom objektu nabrojao ravno 2500 crteza. To su crtezi ljudi, naslikane glave lavova, bezbrojni geometrijski simboli, ratnici, ljubavnici u spolnom odnosu i sareni zivotinjski svijet slonova, zirafa, krokodila, riba, antilopa.
"Sve su ove zivotinje zivjele ovdje, na ovim nekada zelenim poljima" - kaze Volf, pokazujuci na siroku pustinjsku oblast. Meroiti su unistili sumu. To potvrduju i proracuni naucnika sa Univerzitetskog koledza u Londonu, koji tvrde da je pretjerana sjeca sume i koristenje drveca za lozenje peci u kojima se topilo gvozde, naglo prouzrokovalo promjenu klime i sirenje pustinje.
Za anticke prilike Meroiti su zaista proizvodili nevjerovatno kolicine zeljeza. Otuda su brda sljake koju mozete naci usred ruina Meroje, u hramovima i oko njih. Ovdje se proizvodilo godisnje oko 100 tona zeljeza. A istrazivanja sljake kazu da je gvozde bilo izuzetnog kvaliteta, s visokim procentom celika, vecim nego kod Rimljana.
Meroiti nisu bili samo kulturna spona izmedu sjevera i juga Afrike, bili su to i u privrednom smislu: izvozili su zeljezo u Egipat, ali i luksuznu robu iz unutrasnjosti Afrike: slonovacu, krzna, nojevo perje, ebanovinu, mnoge zacine i zlato. A sta su nudili crnoj Africi? To jos nije sasvim poznato. Mozda nakit, staklo i broncu. Nisu bili samo trgovci, povremeno su bili i nemilosrdni pljackasi. U jednoj kuci u Meroji nadena je tako i Augustova broncana glava - on je u tom periodu vladao Egiptom.

Moc zena
Glava potice iz pljackaskog pohoda izvedenog godine 24. pr. n. e. koji je vodila kraljica Kandake - bar nas tako izvjestava historicar Strabon. On je bio u zabludi jer Kandake je oznaka za kraljicu-majku. Ali moderni arheolozi su zahvalni Strabonu, jer je dao rijetko dragocijen opis meroitskih zenskih figura: Kandaku je vidio kao "muskobanju slijepu na jedno oko". Nije sigurno da li je to bila Amanisaketo ili njena prethodnica.
Strucnjaci se slazu da su zene u meroitskom drustvu imale sredisnju ulogu. Kraljevsko dostojanstvo nasljedivalo se po majcinoj liniji i kralj je mogao u potpunosti vladati tek nakon sto bi mu to dozvolila majka. Zene su u svemu bile ravnopravne sa muskarcima - ratovati su, upravljale drzavom i vojskom, gradile hramove...
Amanisaketo je ove zadatke obavljala ocito vise nego dobro. Njene tragove nalazimo po cijelome carstvu: u Vad Ban Naga stoji njena velika palaca, u ruinama Kava najveci broj natpisa upucuje na nju, a arheolog Vildung je na njene tragove naisao i u Nagi. U Meroji je njena piramida bila jedna od najvecih i najraskosnijih, sve dok je italijanski pljackas Ðuzepe Ferlini nije razrusio u 19. stoljecu u potrazi za njenim nakitom