Arheologija - Murat II

Murat II je stupio 1421. na prijestolje i zivio je u miru sa svojim europskim susjedima i vazalima. Ipak 1422. je pokusao zauzeti Konstantinopolis. U martu 1430. Osmanlije su zauzele Tesaloniki (slavenski naziv: Solun, a grcki naziv je po imenu sestre Aleksandra Makedonskog). Onda Turci ponovo upadoju u Srbiju i prodiru sve do Ugarske. Beograd je 1440. bio uzalud opsjedan. 1443.godine poveo je Jonos Hunyadi krizarsku vojsku protiv Osmanlija, koja je odbacena kod Nisa, kod Jalovca unistavajuce porazena i u nastavku, ostaci vojske moradose jos i Sofiju predati. 1444. bijase zakljucen mir sa Ugarskom u Szegedinu cime je vracena samostalnos srpskom despotu Djuradju Brankovicu. Tako granice politicke moci Osmanlija ipek ostadose ocuvane, a Vlaska postade obavezna placati tribut Ugarskoj. Murat II odustade od svoje vladavine u ime dalje vladavine svoga sina Mehmeda i povuce se u Magneziju. Ugarska je ponovno, jos iste godine, zamarsirala svoju krizarsku vojsku do Varne, gdje je od Murata II, koji je pohitao iz Magnezije sa vojskom, bila katastrofalno potucena. Za vrijeme sest zadnjih godina svoje vladavine, Murat II je poduzeo vise vojnih pohoda na Balkan, znacajniji je drugi kosovski boj 1448 protiv ujedinjene europske krscanske koalicije. S druge strane uspjesno se protiv njega borio Skenderbeg. 1451. je umro Murat II od mozdane kapi kod Adrianopolja i bi u Bursi sahranjen. Vladavina Murata II je bila od velike politicke i kulturne vaznosti za razvoj Osmanskog Carstva. On je nastavio dalje sa politikom konsolidacije od svoga oca Mehmeda I. Najugledniji veziri Murata II su pripadali starim familijama i bili su mu duboko odani. On je bio mecena islamske kulturne bastine, posebno kada je rijec o literaturi i pjesmama.

Odmah na pocetku svoje vladavine napravio je kraj tradicije na dvoru u Bursi. Mehmed II je dao pogubiti sve petoro svoje brace koji su mu vladavinu mogla dovesti u pitanje, i time uveo obicaj bratoubistva koji ce se primjenjivati u nacelu pri svakoj buducoj promjeni i dolasku na vlast novih generacija sultana. Njegova osvajanja su prevazilazila granice koje su osvojene za vladavine njegovog oca, uspijevsi staviti pod apsolutnu tursku vlast sve gradove i zemlje lokalnih plemica. Za vrijeme njegove vladavine bi zauzet Konstantinopolis, u kome je vladao Konstantinos XI Palaelogos. Pripreme bijahu pocele 1452. za izgradnju utvrdjenja Rumeli Hisar na Bosforu. 29. Maja 1453. bijase cijeli grad zauzet i odobrena su tri puna dana za pljacku. Monah Gennadios Sholarios bi proglasen za patrijarha, kao najvisi reprezentant u rangu ortodoksne crkve. Zastupnici jevrejske zajednice bijahu priznati od samog Fatiha sultana Mehmeda II, sto bi ujedno dokaz njegove kosmopolitske misli. U godinama od 1458-1459, Srbija je postala Osmanska provincija. 1460. je osvojen Peloponez. 1461. padose u turske ruke genovska Amasja i Trapecunt. U narednim godinama, po naredjenju sultana Fatiha, protjera Mihaloglu Ali Bey vlaskog kneza po imenu Vlad Drakul iz njegovog carstva i zauze jos djenovski otok Lezbos. Godine 1463-1464. bi osvojena Kraljevina Bosna, 1463. poce rat sa Venetiom. Glavno popriste ratovanja bi Egejsko more. Godine 1464-1466. ratovase Turci protiv Karamanskog Carstva u Anatoliji sve do prikljucenja nekoliko njihovih gradova Osmanskom Carstvu. 1471. je sultan izgradio tvrdjavu Sabac u blizini Beograda, grada kojeg je i sam bezuspjesno opsjedao. Mehmed II ratovase na ugarskom i austrijskom podrucju, vodio je rat protiv Venetie, opsjedao utvrdu Skutari koju nije zauzeo. Godine 1475. zauzeo je Kaffa (genovska) i podredio sebi Tatarski kanat na Krimu. Mirovnim sporazumom sa Venetiom moradose im Turci prepustiti nekoliko gradova u Albaniji i na Peloponezu. 1479. zauzela je osmanska flota Jonska ostrva i Otranto u Juznoj Italiji. 3. maja 1481. je umro od mozdane kapi Fatih sultan Mehmed II. Njegovi posmrtni ostaci su pokopani u turbetu Fatihove dzamije, koje je on za zivota dao izgraditi u Konstantinopolisu. Sultan je za zivota pokazao interes za nauku, poeziju, ali treba naglasiti da su ga se mnogi ljudi bojali zbog njegove krvozednosti.

Sa 35 godina starosti stade na prijestolje 1481. i Bajazit II. Njegov mladji brat Cem ovlasti se u gradu Bursi, ali bi porazen u bici kod Jenisehira. On je bjezao do Egipta, i vratio se nazad, ali njegova vojska ponovno bi natjerana u bijeg kod Ankare i Konje (Konya). Papa Alexandar VI Borgia, koji je sa Bajazitom II bio u vezi, dao je na njegovu molbu otrovati njegovog brata Cema u Napulju. (Nesretna sudbina princa Cema opisana je u remekdjelu nobelovca I. Andrica “Prokleta avlija”.)Vojske sultana su poduzimale stalno vojne pohode na Bosnu, Dalmaciju i Ugarsku. Hercegovina bi podjarmljena. 1488. izgubi Bajazit II od Mamluka gradove Adanu i Tarzus. Njegova vojska opustosi velika podrucja u Stajerskoj, Karntaniji, Albaniji i Bosanskoj Krajini. Bijahu izvrsena strasna zlodjela. Kod mjesta Villach su Osmanlije 1492. porazeni, a njihov vojskovodja Mihaloglu Ali Bey bi smaknut po turskim obicajima. Takodjer u turske ruke pade venetianski Lepanto. 1509. bi Konstantinopolis opustosen jakim zemljotresom. Iste godine izbi gradjanski rat, kada Bajazit II odredi svog sina Ahmeda za nasljednika, a drugi sin Selim to poricase. Selim prisili svoga oca Bajazita II da dadne ostavku, uz jaku podrsku vojske. 26.5.1512. godine je umro Bajazit II moguce od trovanja, a turski povijesnicari tvrde da se ubio. Bajazit II je jos za zivota u Konstantinopolisu dao izgraditi Bajazit-dzamiju, gdje je i pokopan. Za vrijeme njegove vladavine izgradjene su bezbrojne dzamije, derviski tekije i mostovi

Kad je zakoracio na prijestolje 1512. dao je ubiti na grozan nacin nekoliko svoje brace i necaka. Venetia, Ugarska i Rusija su brzo poslali svoje poklisare da osiguraju postojece sporazume o miru. Selim I se koncetrirao na Carstvo siitskih Safavida, podrucje danasnjeg Irana i Azerbejdzana, koje je bilo pod vladavinom Saha Ismaila. Sultan je sistematski proganjao siitsko stanovnistvo svoga Carstva i u masosvnim masakrima dao ih na tisuce pobiti zbog cega je dosao u sukob sa perzijskom dinastijom Sefevidi. 1514. dodje do bitke izmedju Selima I i Ismaila kod mjesta Caldiran, koju Osmanlije zahvaljujuci svojoj bravuroznoj artiljeriji odlucise u svoju korist. Naredne godine prikljuci Yavuz sultan Selim I Istocnu Anatoliju i Kurdistan Carstvu. Selim nije morao zauzimati sve gradove borbom, jer stanovnistvo bi vecinom sunnitskog vjerovanja te se zato prikloni na stranu sultana. Kada se sultan 1516. spremao ponovno na vojni pohod protiv Perzije, otkri, da se mamlucki sultan Kanzuh al-Ghuri, sa vecinom svoje vojske vec nalazi na putu da pomogne Sahu Ismailu. Obadvije vojske se sudarise kod mjesta Alepo. Egipcani bijahu potuceni, a njihov sultan ubijen. Na njegovo mjesto bi izabran Turman Bey kao novi mamlucki sultan. Kairo postade mjesto ratovanja i na koncu bi zauzet od Selima I. Tuman Bey pobjeze u podrucje delte Nila odakle se branio uz pomoc beduina. Konacno bi izdan i od Selima I pogubljen. Kao vladar i od Egipta priznat, primi sultan poslanike Serifa iz Mekke, Barakat, koji mu se potcini i tada se Selim proglasi prvim kalifom u osmanskoj dinastiji. Selim, koji je pokazao veliki interes za svete gradove islama, je kao prvi osmanski vladar poklonio jedan tepih za Kaabu. Sultan je povjerio svom badzenogu (pasenogu) po imenu Mehmed Giray, kanu Krima, zadatak da brani istok Osmanskog Carstva od Perzijanaca i revoltiranih siita. 1519. je Selim I planirao osvajanje Rodosa sa novoizgradjenom pomorskom flotom. 20.9.1520. godine je umro od raka. Pokopan je u jednom turbetu u Konstantinopolisu. Njegov nasljednik Suleyman I, dade tamo kasnije izgraditi poznatu Suleyman-dzamiju.

Sultan Suleyman I dodje sa svojih 26 godina, 20. Septembra 1520. na vlast gdje ce u narednih cetrdeset sest godina vladati. On je bio i najznacajniji osmanski vladar koji je sam ucestvovao u deset vojnih pohoda u Europi i tri u Aziji. 1521. bi Beograd zauzet, a 1522. ostrvo Rodos, sjediste rodizerita bi opsjedano. Zbog toga sto hrabri i borbeni vitezovi ne prihvatise ponudu da budu oruzana pratnja, bijahu svi redom posjeceni od janjicara. Osvajanjem ostrva bijase put do potcinjenog Egipta slobodan te su tim Osmanlije imale potpunu kontrolu nad trgovinom Venetie i Genove u istocnom Sredozemlju. 1525. bijahu ponovno pripreme za jedan veliki vojni pohod. Trupe su poslate kako kopnom, tako Dunavom u smijeru Beograda. Nakon sto je vojska presla rijeku Dravu, dodje 28.8.1526. do bitke kod Mohaca sa ugarskom vojskom pod vodjstvom samog kralja Ludviga II Jegelona. Ugarski kralj izgubi zivot, a vojska bi strasno porazena. Po odredbi Presburg-Beckog sporazuma bi ugarska kruna prenesena u kucu Hapsburga. Ferdinand I od Austrije postavlja kao svoj politicki cilj odbranu Zapadne Europe od daljih prodora Turaka. Sultan Suleyman I i njegov veliki vezir Ibrahim Pasa dadose da glavni grad Ugarske Budim izgori u plamenu. (Kasnije su sagradili svoj grad Pestu i tako je naziv Budimpesta.) U isto vrijeme vodjeni su ratovi u Bosni, Dalmaciji i Sloveniji. Osmanski sultan daje da se postavi knez iz Rumunije, Johan Zápolya kao novi kralj Ugarske. Kako Ferdinand I takodjer dize glas na pravo na ugarsku krunu, dodje do rata sa Hapsburzima. Osmanska vojska je bezuspjesno opsjedala Bec od 27. Septembra do 15. Oktobra 1535. Veliki dio turskih trupa zaustavio je kod Köszega Nikola Jurisic. Za vrijeme povlacenja trupa bijase sire podrucje oko Beca, a kasnije i Stajerske opljackano, poharano i popaljeno od strane Mihaloglu Mehmed Beya kao i od samih akincija. Prilikom jednog vojnog pohoda u Aziji 1534. bijase Bagdad i Tebris ponovno zauzet od strane perzijske vojske. Opsada venecijanskog ostrva Krfa ne bijase krunisana uspjehom. Pobuna u Moldaviji bijase licno od Kanuni sultana Suleymana I ugusena. Nakon smrti Johana Zápolye 1540. bijase Ugarska anektirana i upravljana od jednog osmanskog beglerbega iz Budima. Tako dodje i do potpisivanja mirovnog sporazuma izmedju Ferdinanda I i sultana Suleymana I na sedam godina, pri cemu vladar Austrije morade da daje Turcima godisnji tribut. Od vremena vladavine Suleymana I Visoka Porta bijase pojam za osmansku vladu. Svoj zadnji vojni pohod poduze sultan godine 1566. da zauzne Szegedin (Siget), ali je Nikola Subic Zrinski do zadnjeg covjeka branio grad i to je bila Pirova pobjeda. Stari Suleyman I je umro 6.9.1566. od srcanog udara prije nego grad Seged bi zauzet, a njegovu smrt prikri od vojske veliki vezir Mehmed pasa Sokolovic. Pisao je poeziju divanskog tipa pod pseudonimom Muhibbi

Sultan Selim II je dosao na prijestolje 1566. sa svoje 42 godine. Nije posjedovao nimalo od vladarskog duha i osjecaja za duznost od svoga oca, te se posvetio vise svojim privatnim zadovoljstvima kao sto su to lov, pijancevanje, glazba i poezija. Selim II je bio prvi osmanski sultan koji je vodio sarajski zivot i koji ratovanju nije posvecivao nikakvu paznju. Veliki ezir Mehmed Sokolovic bijase opunomocen da vodi i regulira sve drzavne poslove, u ostalom i mir sa nekim krscanskim zemljama, izmedju njih - da se jos vise ucvrsti mir i sa Austrijom. 1570. i 1571. Osmanlije zauzese gradove Nikosiu i Famagustu na ostrvu Kipru, ipak njihova flota bi potpuno porazena i unistena u Lepantskom Zaljevu 1571., kad su Venetia, papa i Spanija ujedinile svoje vojske. Za vladavine sultana Selima II su izgradjene u Adrianopolju dzamije - Selimije (Selimove dzamije), kao i gradske zidine. U Mekki su potpuno obnovljene stare vodovodne cijevi. Umro je od ciroze jetre._

___Proglasen za sultana decembra 1574. Njegova vladavina je obiljezena cestim borbama za prevlast u haremu, pobunama janjicara i korupcijom. Isto kao i njegov otac, Murat III je bio jedna slaba licnost i vodio je kao i otac tipicni sarajski zivot. Iako je oficijelno mir sa Austrijom i Venecijom bio osiguran, dolazilo je uvijek ponovno do beznacajnih malih okrsaja. 1581. i 1583. Osmanlije su poduzele vojne pohode na Perziju, Krim i Transkavkaz. Granice Osmanskog Carstva nije bilo moguce vise prosirivati, jer sam sultan nije bio zainteresiran za ratovanje. Sultan Murat III je umro 1595. od posljedica epileptickog napada.

Mehmedovo namjesnistvo poce 1595. godine. Na samom pocetku su bila velika ocekivanja od novog sultana koja se nisu ispunila. On je bio pod potpunim utjecajem svoje majke.
Bio je zao, opak i za sudbinu Carstva kao takav potpuno nezainteresiran. Za njegove vladavine nije bilo, osim nekoliko revolta u vlastitim trupama, nikakvih vojnih pohoda. Prema europskim drzavama odrzavao je i imao mirne odnose. Kratka vladavina samog sultana Mehmeda III bijase zavrsena godine 1603. mozdanim udarom.

Ahmed I je dosao na prijestolje 1603. sasvim mlad, sa svojih 14 godina. Od oca je naslijedio ratovanja sa Austrijom, Poljskom, a i Perzijom koja su pocela 1593. i trajala do 1607. sto je strahovito iscrpilo drzavu. Bio je jako religiozan i izgradio je jednu od najljepsih dzamija - Ahmediju, koja je pretendirala biti raskosnija od Hagia Sofije (Aja Sofije). Na njegovom dvoru vladala je samovolja. Po vlastitom raspolozenju i zelji je davao da se ubijaju pase i veziri, pri cemu je jos i uzivao. Takodjer je Ahmed I zivio sarajskim zivotom. Sklopio je mir sa stalno pobunjenim Perzijancima i 1617. je doslo da sklapanja mira sa moldavskim kozacima. Sultan je dao urediti da se svi zakonski propisi nalaze u jednoj zakonskoj knjizi (Kanunama). Na samrti (umro je od tifusa) proglasio je svoga brata Mustafu, epilepticara za nasljednika, jer njegov sin Osman bijase jos premlad. To bijase moguce, jer on bi prvi sultan koji u dva stoljeca ne izvrsi ritual bratoubitstva..

Petnaestogodisnji Osman dodje 1618. uz drzavni udar i svestranu pomoc sticenika na vlast. Njegova vladavina bijase na pocetku obiljezena sa mirom u Carstvu, sve dok 1620. godine nisu poceli iznenadni ratni sukobi sa Poljskom, koji su zavrseni porazom 1621. kod Hotina. (Spomenuta bitka u prvom poglavlju romana “Tvrdjava” M. Selimovica.) Sultan II nije bio omiljen u narodu, vojsci kao niti kod svecenika zbog svoje skrtosti, tvrdicavosti i gramezljivosti kao i brutalnosti prema janjicarima. Vladar bijase netom ubijen u maju 1622. godine za vrijeme jedne zajednicke pobune spahija i janjicara. Prije svrgnuti sultan Mustafa I bijase ponovno postavljen i 1623. godine ubijen.

Sultan Murat IV dodje na vlast 1623. i bijase najkrvolocniji od svih osmanskih vladara. Murat IV zabrani i dade zatvoriti sve kuce u kojima se pila kava, radnje u kojima se drzao alkohol konzumirao duhan i opijum. Usprkos njegovom naoko moralu, i sam je pio vino. Uveo je red kod janjicara i u drugim trupama tako sto je skurpulozne vojnike i korumpirane pase jednostavno dao pogubiti. Ako mu se svidjalo pozvao bi nekog pasu u svoju palacu i odrubio bi mu glavu vlastitom rukom ili bi se uveseljavao time gledajuci kako ga muce. Brutalni sultan je koristio svoje pravo i svaki dan dao da se pogubi deset neduznih civila. Jos bi znao da se postavi na pogodno pregledno mjesto svog saraja, odakle bi ubijao neduzne prolaznike iz svoje arkebuze. Sultan je odrzavao mirne odnose sa europskim silama. 1635. kao i 1638. poduzimao je osobno vojne pohode na Perziju i Mezopotamiju koji su bili zacudjujuce okrunjeni uspjehom. Sultan Murat IV je provodio redovno masovna smaknuca nad toboznjim prestupnicima i nad ratnim zarobljenicima. Kad je sultan umro od ciroze jetre 1640., cijelom Carstvu pade veliki teret.