Nestali svjetovi
Legenda u koju svi vjeruju
Platonova prica o Atlantidi i opis njene tragicne propasti, tokom mnogih stoljeca smatrani su legendom. Pa i danas, u naucnom svijetu ne postoji jedinstveno mišljenje da li je ova hipoteticna civilizacija uistinu postojala. Možda jeste, a možda i nije...

Postoji mnoštvo pretpostavki i znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine pr. n. e., cuo grcki filozof Solon.

Gdje se nalazila?
Nekada, u davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar), zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida. Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje.
Plodne ravnice bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su prekriveni zlato i srebrom

Od 12.000. pa sve do 9000. godine, Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajuci gigantskom mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije. Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najvece blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od Europe.

Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu. Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno orude Neandertalca govore o tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca, živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi ukrasi, orude za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa znatno više umjetnickog ukusa od neandertalskih. Drugim rijecima, to su ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo cemu predstavlja kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog covjeka!

Istražujuci grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu: ogromne oblasti Europe za vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su jo prekrivene snijegom i ledom, jer su gleceri poceli da se tope i nestaju tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja, koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida - pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu tvrdnju?
Da, postoje!

Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk ih je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih jegulja. Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upucuju Golfskom strujom i, reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vracaju u Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati sljedeci odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih, srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijele Moce. Zatim na slicne elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama Guatamale odlicno razumiju i da koriste slicna oruda pri obradi zemlje kao i njegov narod.

Šta je nacinilo depresije u Atlantiku?
Platon je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim istraživanjima poceo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu Atlantskog oceana. Zahvaljujuci oceanografiji, nauka danas raspolaže detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a proteže se od Islanda do Antarktika.
U podrucju Azorskih otoka taj se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, ciji oblik i razmjere uveliko podsjecaju na - Platonovu Atlantidu!

Pri razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione sjevernoamerickog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini (SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine nacinjena je karta cjelokupne oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje prekriveno sa oko 3.000 okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline?

Katastrofa je došla s neba!
Platon pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji", koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju zvijezda rijec o - asteroidu. Matematicki proracuni rezultiraju njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj prbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slicno gigantskoj raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema velicini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmickog giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300 kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60 kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srucila su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve vulkane u njegovom lancu.
Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.

Zašto su nestali mamuti?
"Za jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida je išcezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa je sjeveroistocni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci gradove s nivoa mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci, ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? - postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle nalaziti i one kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o cemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogucilo plovidbu brodova izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej zapoceo je radove na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je netragom išcezlo!

Radanje nove civilizacije
Prema Mukovim proracunima, covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije nove ere - od Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuca nekadašnje znanosti, umjetnosti i kulture uopce, bila su zbrisana. Covjecanstvu je bilo potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.