Tajne iščezlih civilizacija: Anasaze (4)
Putevi bez povratka
Anasazi su dosegli visoke civilizacijske domete, ali nisu dugo uživali u svemu tome. Naglo su poceli da stagniraju, raslojavaju se i nestaju. Iza sebe su ostavili prazninu i brojne tajne. Kako se to moglo dogoditi?Godovi drveta, ugljenisani ostaci i drugo čime znanstvenici danas odgonetaju hod vremena, pokazuju da je oko 1150. godine došlo do katastrofalne suše. Kako se suša pojačavala, a vegetacija nestajala, podlokana zemlja je sve više zatrpavala polja, smanjujući nivo tekuće vode. Godina za godinom donosile su glad, bolest i beznađe. U takvim okolnostima Anasaze su počele da razmišljaju o dugom tegobnom i neumitnom raseljavanju. I ono je počelo...
- Kada pogledamo ovu sprženu oblast, ovu ubogu pustoš, carstvo zmija i škorpiona, oblast u kojoj ništa nije moglo da opstane, pravo je čudo da je Čako, glavni centar kulture Anasaza, uopće i postojao - objašnjava arheolog Eldin Hejs.
To je tačno. I to je možda i temeljna misterija što obavija kulturu Anasaza.

Himna Anasaza
I dok su se stanovnici kanjona Čako uvijali u samrtnom hropcu, njihovi sunarodnjaci, koji su živjeli na Mesa Verde, takođe su doživljavali svoje dramatične trenutke. Krećući se s vrha kanjonske visoravni, također iz za sada nepoznatih razloga, zaustavili su se na najnepristupačnijim prostorima (zašto?!), u kamenim stranama sivog i beživotnog kanjona, i tu, ispod samih surih izbočina i litica, podizali nova naselja i citadele u kamenu.
Jedan nadahnuti američki arheolog poetično je opisao tu nevjerovatnu činjenicu:
'Tamo gdje Čako stoji kao monument impresivnom graditeljskom dizajnu, Mesa Verde se pojavljuje kao čudesna himna Anasaza, čije se kamene strukture privijaju uz kamene litice kao note duge i beskrajno tihe pjesme. Male strukture su dosezale visoke note, dok je bas potmulo odjekivao iz ogromne palate sa - 225 soba!...'
- Iako izgledaju impresivno velike, ove ruševine pokazuju samo mali dio graditeljskog umijeća Anasaza Mase Verde - kaže dr Ron i dodaje: - Vjerovatno je njih samo 25 odsto živjelo izvan urbanih naselja, neki u džinovskim porodičnim zajednicama koje su nerjetko brojale i više stotina ljudi.
Istraživači su ustanovili da je u jugozapadnom Koloradu u vrijeme Anasaza više bilo stanovnika, nego što ih ima danas.
Arheološki ostaci, koje su pripadnici ove kulture ostavili iza sebe, već decenijama naprosto zbunjuju arheologe. Toliko ruina, hiljade zgrada, bezbroj odaja, čudesnih tvorevina nepoznatih namjena, širokih i paralelnih cesta, zagonetnih spomenika, opservatorija, prekjrasan nakit i grnčarija... Kako obezbijediti toliko novca da bi se rekonstruiralo, iskopalo i obezbjedilo od propadanja sve to blago?!...

Impresivni putevi
Kako proniknuti u stvaralačku misao i kreativnost jednog zagonetnog naroda, koji je bljesnuo poput zvijezde i ugasio se poput ljetnog požara? Gdje je i od koga crpio svo stvaralačko znanje i zašto je nestao u trenucima kada je već gotovo ovladao čudima prirode? I na kraju - gdje?! Gdje je nestao?! Šta se desilo sa zlohudim stanovnicima Point of Pinesa? Kako objasniti njihov tajanstveni nestanak?!...
Iako nisu misterija istog 'kalibra' kao pomenuta pitanja, drumovi Anasaza, besumnje, jesu svojevrsna enigma:
- Gradnja puteva zahtijevala je, po svoj prilici, više energije nego podizanje cjelokupnih gradskih naselja i puebia zajedno - tvrdi istraživač dr Čarls di Peso. - Istovremeno, putevi Anasaza nisu bili u takvoj funkciji da nisu mogli živjeti bez njih. Zatim, često su gradili ceste u dvije paralelne linije po zakonitostima današnjih autoputeva  - svaki je put, izgleda, vodio samo u jednom pravcu! Zašto?!...
Jesu li Anasazi izgradnjom impresivnih drumova kroz teško i nepristupačno područje, stotine i stotine kilometara kamenih puteva, željeli pomoći primitivnijim narodima, a možda i Toltecima, Majama i Astecima, čije kulture su također doživljavale izuzetne neimarske uzlete; jesu li, dakle, svima njima - isključivo preko cesta - Anasazi željeli da dokažu svoju graditeljsku i civilizacijsku superiornost? Ili su putevi ipak za njih imali takav značaj da bez njih i nisu mogli opstati?!...
Katastrofalne suše koje su uništile Čako, ostavivši o tome današnjoj znanosti ubjedljive tragove, nastavile su se i narednih desetljeća. Zatim su suše zamjenjene novim dramatičnim hirom prirode - katastrofalnim hladnoćama. Tih strašnih tragičnih godina potkraj dvanaestog i početkom trinaestog stoljeća, proljeća su stizala isuviše kasno, ljeta su bila isuviše kratka i nedovoljno topla, a rani jesenji mrazevi odnosili su žetvu za žetvom. Glad i studen reducirali su zbunjeno stanovništvo, koje se pokušavalo da spasi neizvjesnim seobama.

Mnogi tragovi
-  Od Mesa Verde na zapad sve do Blendinga, u Utahu, kultura Anasaza je zauzimali prostranu Dolinu kadulje, četiri hiljade kvadratnih milja, sve do krajnjeg juga - kaže dr Peterson iz američkog Programa »Dolores«. - Tih gladnih i tragičnih desetljeća činili su herojske napore kako bi umilostivili bogove da im vrate rodne godine...
 U to ime, iznad najjačeg izvora, na nepristupačnom dijelu naselja počeli su gradnju veličanstvenog hrama posvećenog bogu Sunca.
-  Uvjeren sam da je Hram Sunca posljednji pokušaj, stvaran iz očaja, kako bi se razumjelo i umilostivilo nebo, kako bi se, konačno, shvatila sva katastrofa koju im je iz godine u godinu donosilo varljivo vrijeme - ističe antropolog Alfonso Ortiz sa Sveučilišta Novi Meksiko, inače, jedan od rijetkih učenih potomak drevnih i tragičnih Anasaza. - Ali, prije nego što je hram i dovršen, siroti i očajni stanovnici tiho su se povukli iz svojih domova, odlazeći na tegobni put bez povratka!
Zemlja je opustjela u nekada bogatoj regiji Četiri Ugla. Tuga se uvukla pod krovove Homolovia, golemog kompleksa od hiljadu soba, u blizini Vinsloua, u Arizoni. Neke su porodične zajednice otišle na jug, do zelenih planina. Neke na istok, našavši utočište u dolini Rio Grande. Ali, sve su iza sebe ostavili sjajne tragove građevinarskog umijeća.
- Brzina građenja bila je zapanjujuća - tvrdi dr Daglas V. Svare, predsjednik Škole za američko istraživanje u Santa Feu. - Oko hiljadutristote godine tri porodične zajednice doselile su se u oblast iznad izvora i osnovale naselje Aroja Hondo. U toku trideset godina populacija se popela na brojeve od 1300 ljudi. Gotovo isto se događalo i na drugim mjestima doline Rio Grande. O njihovom životu danas, nažalost, govore samo nijeme ruine...
Uvijek spremni na umjetničku kreaciju i izražaj, najčešće da slikaju u stijenama, Anasazi su usavršili još jednu umjetničku formu: u dolini Rio Granda slikali su čudesne murale fantastičnih dimenzija. Na muralima su najčešće prikazivali ritualne teme iz nadnaravnog svijeta, koristeći se naj-različitijim maštovitim formama i simbolima. Njihova umjetnost bilježi i fascinantne detalje malo poznatog kulta »Kachina«, čiji su dobri duhovi (da li baš oni?!) prikazani kao maskirane figure! Mnogi su autori u tim uistinu neobičnim slikarijama prepoznali nepoznata bića,  goste i misionare iz dalekih sazvježđa!...
Ali vratimo se materijalnim ostacima koje su iza sebe ostavili Anasazi...

Ples duhova
Niko danas ne zna pravu namjenu Kuaua. To je ogromni kameni kompleks od hiljadu soba. Nalazi se sjeverno od Albukerka. Mnogi zidovi Kuaua imaju i po 85 premaza gipsa i isto toliko slikarija najrazličitijih motiva. Najčešći prizori su ples duhova (?!) koji, navodno, prizivaju kišu i druge životne blagodeti. Te slikarije u značajnoj mjeri dokazuju da su u ovom naselju pripadnici Anasaza živjele sretnim životom. Ali samo do tragične 1540. godine.
Tog ljeta je s juga došla čudna psvita: ljudi blijede kože, mnogi sa bradama, odjeveni u blistavi metal što se presijavao na suncu, nemilosrdni i krvoločni, beskrajno pohlepni za zlatom. Jahali su na nepoznatim četveronožnim životinjama i djelovali poput bogova!
Za Franciska Koronada i šačicu bijesnih španjolskih konkvistadora Kuaua je bilo zgodno mjesto i poslužilo im je da prezime u toku besmislenog traganja za zlatnom prijestolnicom - Eldoradom. Istodobno, za sirote Anasaze to je značilo brodolom petnaestostoljećnog kulturnog razvoja. Španjolci su nasilnički prigrabili zemlju, nametnuli poreze i ugrozili najfinije tradicije naroda kojeg su nazvali - Pueblosi. Bijeli bogovi, o kojima su Anasazima govorila najstarija predanja kao o moćnim dobročiniteljima, donijeli su im nove bolesti, neshvatljivu pohlepu, brojne poroke... i, na kraju, tiho i neumitno umiranje vrijednih neimara zagonetne civilizacije Anasaza.
A Point of Pines i dalje ostaje misterija. Kuda su u jednom jedinom danu ili noći nestali njegovi stanovnici? Zašto iza sebe nisu ostavili nikakvu poruku, nikakav trag?...
To je pitanje o kome će se još dugo nagađati...