aheologija kolekcionarstvo istorija mali oglasi internet aukcije forum chat knjiga gostiju zanimljivosti svetske misterije
   
  Arheologija
  IBRAHIM
 
Ibrahim se pope na prijestolje Osmanskog carstva februara 1640. godine kao najmladji sin sultana Ahmeda I. On je rastao potpuno povucen u vjecitom strahu da ne bude ubijen od svoje brace. Sultan nije bio sposoban da uopce vrsi svoje vladarske duznosti. Njegov veliki vezir Kara Mustafa (zadnji od sedam velikih vezira iz bosanske dinastije Sokolovica) provodio je reforme u finansijskoj i poreskoj politici, te na taj nacin omogucavao priliv novcanih resursa za Ibrahimov raskosni zivot u palaci. Majka i sultanija su se brinule da vladar bude zabavljan i uvijek same pronalazile nove haremske dame za njega. Kad se bilo proculo da jedna od konkubina ima odnos sa jednim dvorskim slugom, sultan naredi odmah da se iz harema 280 zena udavi. Visoke drzavnicke poslove je samovoljno dodjeljivao nesposobnim ljudima i uzimao novac i mito. Takvo ponasanje je dovelo do posljedice da se kako narod, tako janjicari i svestenstvo digne protiv njega. Sultan Ibrahim bijase u augustu 1648. svrgnut i smaknut.
Mehmed IV imade samo 7 godina kada 1648. bi proglasen za sultana. Drzavna vlast bijase provodjena potpuno od Valide i samih janjicara. U samo nekoliko godina bijase polozaj velikog vezira 13 puta dodjeljivan. Konacno sa namjestenjem Mehmed pase Cuprilica (Köprülü) za velikog vezira, podje za rukom tom sposobnom covjeku da stane na kraj haremskim teznjama za vlascu. Uspjesno je ratovao u Transilvaniji i uz pomoc krimskog kana bi omoguceno da se odrzi i dokaze pvenstvo Osmanskog carstva na podrucjima dunavskih knezevina. Veliki vezir Ahmed pasa Köprülü, sin Mehmed pase, zavrsi osvajanje Krete za koju se vodila borba jos od sultana Ibrahima I. Sultan Mehmed IV je i sam vodio ratne pohode protiv Austrije, ali morade priznati da je porazen 1664. u bici kod St. Gottharda na rijeci Raab. Rat protiv Poljske 1672. godine se za Osmanlije zavrsi uspjesno. Nakon smrti Köprülü Ahmeda 1676. godine, proglasi sultan Kara Mustafa Pasu za novog velikog vezira. Kara Mustafa je vodio ratove protiv Kozaka i protiv Austrije. Izmedju 13.jula i 12.septembra 1683. godine uzaludno je opsjedao Bec (druga opsada Beca). Potom je povucen sa polozaja i pogubljen. Sljedecih godina je izgubljen veliki dio teritorija Ugarske na racun Austrije. Poslije revolta njegovih trupa bijase Sultan Mehmed IV u novembru 1687. godine otrovan.
 
Nakon svrgavanja Mehmeda IV bijase njegov brat Suleyman II doveden iz zatocenistva i 8. Novembra 1687. proglasen za novog sultana. Novi vladar je sebi dao u zadatak, da takodjer uradi velicanstvena i sjajna djela poput njegovog pretka Suleymana Velicanstvenog. Samo sa velikim poteskocama je mogao da dovede u red svoju mahom pobunjenu i revoltiranu vojsku koja se vracala iz Ugarske za Istambul. Osmanlije su morale 1687. godine trpiti poraz za porazom, prvo u Ugarskoj, a onda i Dalmaciji. Izgubise 1687. nadalje gradove Beograd 1688., Smederevo, Herceg Novi (Pad Herceg Novog je opisan u djelu "Gorski vijenac" od crnogorskog vladike P.P. Njegosa) i 1689, a Austrijanci su cak bili prodrli do Skopja. Nis. Osim toga sultan se borio protiv protiv odmetnika u vlastitim redovima. Veliki vezir Mustafa pasa Köprülü (Cuprilic), spasao je Carstvo; reorganizira vojsku i uz pomoc tatarske armije osvojio 1690. godine ponovo Beograd, Nis i Smederevo. Takodjer bijase osmanska armija uspjesna u Transilvaniji i Albaniji sve do smrti Mustafa pase 1691. U julu 1691. je umro sultan od mozdanog udara u Jedrenama i bijase pokopan u Istambulu u njegovom turbetu (Suleymanovo turbe).
 
Ahmed II, brat Suleymana II i Mehmeda IV, dodje na vlast 1691. godine, kada je imao 49 godina. Venetia mu je preuzela Moreju (Peloponetz), a izgubio je i bitku od Austrijanaca kod Slankamena 1691. Za vrijeme svoje kratke cetverogodisnje vladavine nije se mogao okititi nekakvim vojnim uspjesima. Ratovao je u Dalmaciji, Poljskoj i na ostrvu Kios, ali je donosio Osmanlijama samo poraze. Sultan Ahmed II je umro u februaru 1695. od srcanog udara.
Karta Balkana i Male Azije oko 1700 godine

Mustafa II bi najstariji sin Mehmeda IV i dodje na vlast u februaru 1695. On bijase sposoban sultan po starom uzoru i odmah se stavi na celo velike vojske, sa ciljem da sva podrucja izgubljena od njegovih prethodnika ponovo osvoji. Uspjelo mu je da se probije do Banata i na drugoj strani da u Rumuniji (Siebenbürgen) zauzme Temisvar. Sa druge strane izgubio je Azov 1696. Ipak poslije poraza od Eugena Savojskog kod sente 1697. u Karlovcu na rijeci Dravi bijase sklopljen mir 26. Februara 1699. godine sa Austrijom, Poljskom i Venezijom, a 1700. godine takodjer sa Rusijom. Zakljucivanje mira je omogucilo sultanu i velikom veziru da svoju veliku armiju potpuno na novi nacin srede i urede, ali se moradose povuci obadva teska srca prema janjicarima koji su se stalno zadrzavali u Jedrenama, umjesto u Istambulu. Revolti janjicara se zavrsise svrgavanjem sultana godine 1703. Sultan je umro od srcanog udara u decembru iste godine i bi pokopan u Aja Sofiji.
 
23. Augusta 1703. postade Ahmed III Sultan Osmanskog carstva. On napravi reda u janjicarskim trupama, tako sto je dao pogubiti vise vodja janjicara. Od 1710.-1713. ratovao je sa Rusijom. Car Petar Veliki slijedio je politiku "Otvaranja prema moru", na sjeveru prema moru i finskom podrucju, a na jugu prema Azovskom, Crnom i Mramornom moru. Na kraju planirao je da se zauzme Istambul. Svedski kralj Karl XII je umarsirao u Rusiju, nakon sto je Petar Veliki zapoceo jednu ofanzivu protiv Svedjana. Kralj Karl XII bi 1709. kod mjesta Poltava potucen i mogase se spasiti tako sto je pobjegao i nasao zastitu kod Osmanlija. Preko svog poslanika Tolstoja (pradjeda pisca L. N. Tolstoja), zahtjevao je Petar Veliki da se Karl XII isporuci. Kada se Sultan Ahmed III usprotivio i bacio poslanika u tamnicu, izbi rat. U bici kod mjesta Prut, morade Petar Veliki priznati da je pobjedjen, morade zakljuciti sa Turcima primirje i morade im jos prepustiti grad Azov. Konacni mir bi tek kada se zakljuci mirovni ugovor u Jedrenama 1713. uz pomoc Engleske, Holandije i Francuske, koje su time htjele da sprijece ekspanziju Rusije. U stalnom konfliktu sa Venetijom bijase uspjeha za Osmanlije, kada zauzese Korint, Argos i Naplion na Peloponezu. Osmansko carstvo objavi rat Venetiji u saveznistvu sa Austrijom. 5. Augusta 1716. dodje kod Petrovaradina do bitke. Veliki strateg, princ Eugen Savojski pobjedi skoro duplo jacu osmansku vojsku. U oktobru iste godine bi i Temisvar zauzet, a u avgustu 1717.godine pade i Beograd u austrijske ruke. U mirovnim dogovorima u mjestu Pasarovci (Pozarevac) 1718.godine, dobi Austrija garancije na velika podrucja kao sto su dijelovi Vlaske, Banata, Srbije sa Beogradom i dijelove Bosne. Sa Austrijom bi, osim toga zakljucen i ugovor o trgovini i u ratu sa Perzijom 1724. jedan ugovor o diobi izmedju Rusije, Austrije i Osmanskog carstva. Sultan Ahmed III morade za vrijeme jedne pobune janjicara da dadne ostavku u korist svog necaka Mahmuda I i bi otrovan 30. juna 1736. On je pokazao veliki interes za tulipane i bio je zasadio u vrtu svoga saraja 1200 razlicitih vrsta. Otvorio je prvu tursku tiskaru. A Karl XII po povratku u Svedsku donio je u nju orijentalnu kuhinju: sarmu, sogane, siljcice itd.
 
Na pocetku svoje vladavine 1730., pobunjenim janjicarima je izdasno dao poklone i tako osigurao unutrasnji mir. Drzavnicki poslovi su vodjeni od vrlo sposobnih vezira i cinovnika, gdje je najveci utjecaj imao Kiclar aga. Sultan se posvetio svojim interesima u saraju i zapostavi organizovanje skupog lova, cije organizovanje su njegovali njegovi prethodnici. Za vrijeme rata sa Perzijom, doslo je do konflikta sa Rusijom koja je u martu 1736. ponovno zauzela utvrdu Azov. Na kraju su vodjeni mirovni pregovori sa Perzijom u kojima su se dogovorili da se vrate na granice u vrijeme sultana Murata IV. Austrija, tajni saveznik Rusije, poce da vodi iznova rat protiv Osmanlija. Prvo, izgubise Turci Nis od Austrijanaca, a onda i Ocakov od Rusa. Kratko nakon toga bi Nis ponovno vracen i kada turska armada bi pred Beogradom, u Beogradu bi zakljucen mir 1739.godine, koji je osigurao grad u korist Turaka. Onda je nastupio duzi period stalnog mira sa europskim drzavama. Diplomatska aktivnost Visoke Porte bi jako cijenjena za vrijeme vladavine Mahmuda I. Stalni revolti janjicara, kao i povuci-potegni sa mamluckim begovima, imalo je za posljedicu stalno slabljenje Carstva, iako je prema vani odavalo utisak jacine. Sultan Mahmud I je umro od srcanog udara 13. decembra 1754. godine. Za zivota se interesovao za nauku, osnivao je knjiznice i gradio u provincijama mostove i manastire.
 
Sultan Osman III, brat Mahmuda I je dosao na vlast u decembru 1754. Za vrijeme njegove vladavine nije doslo kako do vanjsko - tako niti do unutrasnjopolitickih konflikata.
On je preuzeo isti nacin vodjenja administracije njegovog prethodnika, ipak njegovi cinovnici i veziri nisu bili ni blizu tako sposobni i cesto su mijenjani. Osman III je volio da se u javnosti krece preobucen, kako bi saznao misljenje naroda. Smaknuca su bila na dnevnom redu i sam narod je jako patio od bijede i samovolje vlasti. 1755., kao i 1756. su veliki pozari opustosili Istambul. Sultan Osman III je umro od mozdanog udara 30. oktobra 1757. godine.
 
Mustafa III se prvi otvorio prema Njemackoj pa je sa Friedrichom Velikim potpisao znacajan trgvovacki ugovor 1761. Sve do 1762., Osmansko carstvo je odrzavalo mirovne odnose sa svojim susjedima. Za vrijeme vladavine Katarine Velike u Rusiji, doslo je do agresivnih napada na krimski kanat i na osmanska podrucja u Gruziji. Sultan je dugo odugovlacio, ali na kraju objavi Rusiji rat 1768. godine, koji se poce voditi kako na moru, tako i na kopnu. Rat ruske carice, koja je htjela potpuno da unisti Osmanlije, je bio vodjen vrlo bezobzirno. Borbe su se vodile na Balkanu, Krimu i Gruziji. Na svim frontovima dozivljavale su Osmanlije osjetljive poraze. Jedna ruska flota pustosila je turske gradove na obalama Crnog mora prodiruci sve do Bosfora. Druga flota, koja je prodrla iz Istocnog mora u Sredozemno more, potukla je i unistila potpuno kod Cesme 5. jula 1770. uz pomoc Engleske cijelu morsku armadu. Istambul je od ratnih dejstava ostao postedjen. Rusi su zauzeli Krim, a Tatari su takodjer bili pobjedjeni. 1773. godine prodrijese ruske trupe ponovno u Rumuniju, ali Varnu i Silistru ne zauzese. Sultar je umro iznenadno od srcanog udara 24. decembra 1773. godine u toku rata sa Rusijom. Sultan Mustafa III je vrijedio kao dobar vladar, ali nije uspio sprijeciti dezorganizaciju svojih vojnih jedinica
 
21. Januara 1774. dodje Abdulhamid I na tron. Sultan morade sa Rusijom, koja je nizala pobjednicke uspjehe, da zakljuci mir u mjestu Kucuk Kajnarci jula 1774.
Rusija je dobila slobodni prolaz brodova kroz Crno more i slobodni prolaz u Sredozemno more. Osim toga postase Azovsko more, Krim, Moldavija i Vlaska ruski teritoriji, a pojas izmedju donjeg Dnjepra i Buga postade ponovo ruski. Pokusao je reorganizirati vojsku pozivanjem francuskih oficira. Nemiri u Siriji i Palestini se moradose ugusiti nasiljem. Perzijanci pod vodstvom kana od Krima zadali su u decembru 1776. kod Mozula i Basre teske gubitke Osmanlijama. Visoka Porta morade nemocno gledati, kako Austrija uzima Bukovinu. Na kraju izgubise, na racun Austrije 1778. i Besarabiju. Sultan Abdulhamid I je umro 7. aprila 1789. od posljedica mozdanog udara.
Sultan Selim III dodje u aprilu 1789. na vlast i poce odmah provoditi obimne reforme u cijelom Carstvu. Za namicanje financijskih sredstava bijahu zemljisni prihodi uvuceni u sistem, a reorganizacija vojske bi provedena uz pomoc francuskih vojnih savjetnika. Uprkos tome bijahu njegove trupe u ratu protiv Austrije (morao je potpisati mir u Svistovu 1791.) i Rusije vise puta potucene. 1792. bi zakljucen mirovni sporazum (Jasi), u kojima su stari uslovi iz Kucuk Kajnarci samo obnovljeni. Vladar je polagao veliku brigu na diplomatske odnose sa svim europskim zemljama, specijalno sa Francuskom. Dobri odnosi prema Francuzima bijahu gotovi kad je Napoleon izvrsio vojni pohod na Egipat. Sultan sklopi saveznistvo sa Englezima kako bi se borbom suprostavio agresoru. Francuzi sklopise u januaru 1800. prekid borbi sa Osmanlijama, ali Englezi prekrsise ugovoreno saveznistvo i trupe sultana se u martu moradose nakon bezuspjesne borbe povuci u pustinju. U martu 1802. godine sklopise Osmanlije i Francuska mir (Amiens). U Rumeliji se morade Visoka Porta boriti protiv ustanika, a u Srbiji su se pobunili pod vodstvom Djordja Petrovica (Karadjordja). Beogradsko utvrdjenje bi od 1806. pod srpskom vladavinom.U tom periodu Turska gubi od rusije Moldaviju i Vlasku (1806.) Janjicari i ostali protivnici reformi nacinise zavjeru protiv sultana i bi pogubljen u maju 1808.
 
Novi Sultan Mustafa IV dodje jos u istom mjesecu kao nasljednik. Vec 1808. godine provalise pristalice u palacu starog ultana Selima III u palacu, gdje bi drzan kao zatvorenik, sa namjerom da ga ponovno postave na tron za vladara. Prije nego sto su se trupe probile u saraj, Selim III bi pogubljen. Pristase sultana Selima zatvorise Mustafu IV u zatvor, do momenta dok ga nije dao smaknuti novi sultan Mahmud II.
 
Do svog postavljanja na prijestol u julu 1808 (vladace do 1839), Mahmud II je zivio odsjecen od javnosti. On je bio sin sultana Abdulhamida I i francuskinje Aimée Dubucq de Rivery.
Zbog toga je nazivan kao "Sin Francuskinje" i "Kricanski Sultan". Novi sultan se borio sa velikim unutrasnjim i vanjskim poteskocama. Rusija, koja je jos od 1806. posjednik dunavskih knezevina pokazujuci dalja ekspanzionisticka stremljenja, morala se drzati u sahu. Na Balkanu su prijetili ustancu, posebno u Bosni i Srbiji. U Egiptu postadose Mamluci veliki faktor rizika, iskoristavajuci zemlju u kojoj su vladali vrlo korumpirano. Mehmed Ali Pasa je uz odobrenje sultana pobio 800 neposlusnih mamluckih begova. S obzirom da su vehabije zauzele sveta mjesta, gradove Mekku i Medinu, Visoka Porta naredi Mehmed Ali pasi 1809. da uspostavi red u Arabiji. Tako je on sa velikim uspjehom mogao ponovo da ucvrsti autoritet Osmanskog carstva. Sultan Mahmud II je provodio reforme u oblasti obrazovanja, prava i administracije, pri tome nailazeci na veliki otpor janjicara. "Yeni Ceri" (janjicar) bijahu poceli gubiti glas kao slavna profesionalna vojska. Njihov borbeni duh je tokom proslih godina poceo da opada, poceli su se baviti trgovinom, preuzeli su pravo zenidbe i bijahu postali dobrostojeci. Za vrijeme Sultana Murata I, 1362. bilo je oko 1000 janjicara, a za vrijeme Mahmuda II je bilo vec 140.000. Sultan se odlucio da janjicare konacno i bespostedno unisti, jer inace ovako nije mogao ostvariti svoj naum i provesti reforme. Takodjer, narod vise nije stajao na strani elitnih trupa. 15. juna 1826. godine je poginulo 8000 janjicara od strane sultanove artiljerijske vatre. Jednim fermanom je uredjena potpuna likvidacija svih janjicara u Carstvu, koja je zavrsena 1830. godine. Jedan covjek koji je gatao, objavio je Mahmudu II: "Ako ih zadrzis, od njih ces poginuti. Ako ih se rijesis, isto ces poginuti, samo drugacije." I tako bi. Osmansko carstvo se nadje na jednoj razdijelnici povijesti, u kojima bijahu moguce samo tragicne akternative. Kada je potpuno istrijebio janjicare, Mahmud II je srusio nosece stubove Carstva kroz cetiri stoljeca, i ipak nije mogao drugacije i htio pritom Carstvo jos da modernizuje. Na Peloponezu je doslo 1820. i 1822. do pobuna i ustnaka Grka. 1824. su nemiri dostigli svoj vrhunac za vrijeme kada je opsjedan grad Missolonghi. Smrt pjesnika lorda G. G. Byrona za vrijeme vodjenja samih borbi, alarmiralo je Zapad. Turska flota bi unistena kod Navarina 1827. od strane britansko-francusko-ruske pomorske vojne sile. Kroz ugovor u Adrianopolisu 1828. nastade nezavisna grcka drzava koja je obuhvacala Peloponez sa nekoliko ostrva. Zadnjih godina svoje vladavine, Mahmud II se borio protiv Mehmed Ali Pase od Egipta, koji je zelio da unutar muslimanskih drzava prosiri podrucje svoje moci, ali ga je mirom u Kutahiji 1833. priznati za nasljednog monarha Egipta. Sultan Mahmud II je umro od ciroze jetre jula 1839. u Istambulu. On nije bio uspjesan sa provodjenjem svojih drzavnih reformi (Hatisefif od Gülhane 1830.), ali je proveo modernizaciju unutar samog drustvenog uredjenja. Stvorio je gradove za obuku ljekara, sistem karantena (poznat u Dubrovniku od XII stoljeca), proveo je popis stanovnistva u Istambulu, osnovao i omogucio izlazenje stampe i novina, sproveo je sasvim novi red i nacin u oblacenju, po europskom uzoru i osnovao novi sistem vlade sa kabinetom i drzavnim ministrima.
 
 
   
 
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=