aheologija kolekcionarstvo istorija mali oglasi internet aukcije forum chat knjiga gostiju zanimljivosti svetske misterije
   
  Arheologija
  Abdul Mecid
 

Nakon sto Abdul Mecid u julu 1839. postade sultan, dade odmah graditi za vlastito stanovanje - Dolmabahce palacu. Za uredjenje palace bijahu potrebne ogromne kolicine novca, s obzirom da je bila sva izgradjena u mramoru, zlatu i najljepsim uredjenjem za to doba. Veliki saraj ostade mjesto iz kojeg se i dalje vladalo. Egipat je postao samostalan pasaluk 1841. Za vrijeme vladavine tog sultana pridje Turska cetveroclanom Savezu (Engleska, Rusija, Austrijsko-Ugarska Monarhija, Pruska). 1853. navali Rusija na dunavske knezevine koje su se nalazile pod okriljem osmanske vladavine. Na to je pozvao sultan Englesku i Francusku u pomoc, koje su se plasile ruske ekspanzije na podrucju Sredozemlja. Dodje i do Krimskog rata, koji je trajao 1854-1856. i u tom periodu bi zauzeto utvrdjenje Sevastopolj od strane Krima. Za vrijeme njegove vladavine, na svojoj strani je imao poznatog vojskovodju, srpskog prozelita Omer-pasu Latasa. S obzirom na mirovni dogovor iz Pariza 1856. bijahu Dardaneli i Bosfor zatvoreni za ratne brodove, Srbija, Moldavija i Vlaska postadose nezavisne, a Osmansko carstvo zadrza samo jos pokrice nad lenama. Jednim ukazom sultana (hatiserifom: “Hatihamajun” iz 1856. bi zagarantovana ravnopravnost za sve gradjane u turskoj drzavi, proklamirana vjerska ravnopravnosti, a nemuslimanima bi dozvoljena vojna sluzba i ucesce u ratu. To je dovelo do ustanaka i pobuna od strane religioznih grupa u Carstvu. Sultan, koji je bio neomiljen zbog svoje rastrosnosti i modernog vodjenja Carstva, trebao je biti ubijen, kada je umro od tuberkuloze juna 1861. godine sa svojih 38 godina starosti.
Abdul Aziz postade sultan u junu 1861. godine. Takodjer i on rasipase drzavne pare za privatne potrebe, dajuci da se grade raskosne palace i placajuci skupa okupljanja i slavljenja. Da bi dosao do novaca koji bi omogucio njegov rasipni zivot, Carstvo je bez milosti dalje pljackano pod prividom “liberalnih reformi”. Stremljanja za samostalnoscu, Crne Gore i Krete koja je zahtijevala pripajanje Grckoj, bijahu odmah ugusena. U medjuvremenu je prekomjerno rasla i rasipna ovisnost Sultana Abdul Aziza. 400 muzicara, 200 cuvara vrata, 300 namjesnika u kuhinji i 400 stalskih momaka moradose biti placani. Valida (mati sultana) kupovase dnevno 50 svilenih odjeca, koje je samo poklanjala. Sultan je kupovao oklopne brodove, a da nije imao posadu za njih ili lokomotive, iako nisu postojale sine za prugu. Abdulaziz je lovio kokosi u prostorijama svoje palace organizirajuci da vojnici glume borbu. Imao je panicni strah od toga da ne bude otrovan i plasio se vatre. Godisnje je bilo potrebno 2 miliona funti samo za izdatke sultana. 1875. godine je drzava bankrotirala. U Crnoj Gori je ugusio ustanak 1862. U Bosni i Hercegovini i u Bugarskoj je doslo do ustanka, a i u vladi je doslo do zavjere protiv sultana. Abdulaziz bi 1876. prisiljen na abdikaciju i nakon toga je izvrsio samoubistvo.
 
Murat V je dodje na osmansko prijestolje u junu 1876., jako ovisan o alkoholu.
Kabinet je polagao velike nade u novog sultana, da ce biti zagovornik novih reformi, ali vladar zbog svoje bolesti nije mogao obavljati svoje javne i politicke obaveze. Jedna lijecnicka komisija je napravila uvid u njegovo zdravstveno stanje i proglasila da je nesposoban za obavljanje svojih duznosti. Zapravo je u svojim nebuloznim ambicijama bio previse liberalan. Nakon smjenjivanja proveo je u zatocenistvu 28 godina, a u Augustu 1904. umro je od secerne bolesti
 
Rodio se u selu Sokolovići pored Višegrada kao dijete pravoslavnih roditelja. Sa šest godina, Sokolović je odveden u osmansku vojsku na adžami-oglan, više poznat kao danak u krvi. Podvrgnut je pod oštru vojničku disciplinu u osmanskoj vojnoj akademiji u Istanbulu gdje je primio islam. Ovo je bila uobičajena praksa u osmanskoj vojsci u to doba (vidjeti: Janičari). Već istaknut u ratovima sa Ugarskom i Austrijom (1526.-1533.), u vrijeme sultana Sulejmana I Veličansvenog, Mehmed-paša Sokolović obavlja razne dužnosti u carskom saraju. Već 1543. bio je zapovjednik dvorske straže (kapidžibaša), a 1546. biva unaprijeđen u kapundan-pašu. Za dalje ratne zasluge, posebno na istoku i u perzijskoj vojni dobija položaj trećeg vezira 1555. Diplomatski i vojni uspjesi otvorili su put Mehmed-paši ka položaju prvog činovnika Carstva - 28. VI. 1565. godine Mehmed-paša biva unaprijeđen na položaj prvog činovnika Carstva. Nakon pogibije Sulejmana Veličanstvenog pod opsjednutim Sigetom 6. IX. 1566., janjičari na juriš zauzimaju Siget tri dana kasnije. Pune tri sedmice, koliko je trajala opsada Sigeta u kojoj se nalazio Sulejman Veličanstveni, Mehmed-paša je čvrsto držao vojnu snagu Carstva u svojim rukama, a i kasnije punih 13 godina bio je - u sklopu Carstva - jedan od najsnažnijih svjetskih vladara. Osvajanjem Sigeta, pod vodstvom Mehmed-paše Sokolovića, hrvatski ban Nikola Zrinski živ je zarobljen i odmah pogubljen. Njegovu odrubljenu glavu Mehmed-paša Sokolović šalje svom nećaku, Gulabi-agi, budimskom namjesniku sa zadatkom da je proslijedi do Beča na ugarski carski dvor. Mehmed-paša je u međuvremenu, a uz pomoć carskog štitonoše Džafer-bega i tajnog pisara Feriduna, pune tri sedmice krio od vojske i ostalih carskih dostojanstvenika smrt Sulejmana Veličanstvenog.

Mehmed-paša je podizao brojne zadužbine i vakufe širom Carstva, a u svome rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio je džamiju. Podigao je tri do pet mostova na prostoru Bosne i jedan na prostoru Crne Gore, a to su: ćuprija na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu, i Kozju Ćupriju u Sarajevu.Od ovoga svega, najpoznatija je Ćuprija na Drini na osnovu koje je nastao roman Na Drini ćuprija poznatog bosansko-hercegovačkog pisca i jedinog nobelovca Ive Andrića. Nema podataka da je Mehmed paša Sokolović gradio kršćanske objekte po Bosni, vjerojatno jer se o tom nije vodila evidencija. Međutim, ono što se sigurno zna da je uticao na odluku osmanske države na obnovi Pećke patrijaršije 1557., na čije je mjesto doveden Makarije koji je inače u srpskoj historiografiji smatran kao Mehmed-pašin brat. Mehmed-paša, kao član vezirskog vijeća, uticao je prilikom donošenja odluke da se obnovi Pećka patrijaršija, ali to ne treba vezivati za osjećanja i sentimentalna sjećanja.
 
1876. dodje Abdul Hhamid II na vlast. On je bio zadnji samostalni autokrat Osmanskog carstva. Njegove strasne represalije i njegov krvavi stil vladavine su doprinijeli tome, da je zbog toga dobio naziv "Krvavi sultan". Abdul Hamid II je dosao na vlast kada se Carstvo nalazilo u jednoj vrlo teskoj situaciji, pobune i losa ekonomska situacija su slabile jos vise, ionako raspadajuce Carstvo. U toku samo pola stoljeca, postade od "Bolesnika na Bosforu" (Fraza pripada ruskom caru Nikolaju I Romanovom) jedan - Umiruci na Bosforu. Sultan Abdul Hamid II je dao da se gradi palaca Yildiz Kosk. 1877. Rusi su ugledali svoju sansu da se probiju do Sredozemlja i objavise Turskoj rat. Istovremeno bijahu borbe na Dunavu, Crnom moru, Balkanu, pa cak i kod Karsa na granici samog Kavkaza. Na svim frontovima su Turci dozivjeli velike poraze. Rusima bijase poslo za rukom da iz Jedrena nadiru, te tako dodjose blizu i samog Istambula. 31. januara 1878. dodje do prekida ratnih dejstava i nakon toga potpisivanja mira u San Stefanu 1878., gdje ce Rusi diktirati Turcima svoje uslove. Tim ugovorom izgubise Osmanlije svoja cijela europska podrucja i posjede i smjedose zadrzati samo Trakiju do Jedrena. Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija, Bugarska, Rumunija, dobise autonomiju ili postadose samostalne. Osim toga bijase omogucen samo Rusima prolaz kroz moreuz, i u ratu i miru. Iste godine htjedose opet napasti Turke, ali se usprotivise skoro sve velike europske sile protiv Rusa, sprecavajuci time Rusima prodor u Sredozemlje. Na Berlinskom kongresu 1878. bijase ugovor iz San Stefana povucen. Ratni sukobi iz 1877. i 1878. nisu bili za Ruse od velikog znacajnijeg uspjeha, a sama Turska je izgubila samo malo zemlje. Sultan Abdul Hamid II je sve vidnije postajao tiranin, koji je Armence u svom Carstvu poceo naveliko da progoni, a stanovnistvo sve vise izlagao mrezi potkazivaca i spijuna. Suprotno velikim europskim silama kao sto su Velika Britanija, Francuska, Austro-Ugarska, koje su pokusavale da dokrajce Osmansko carstvo, Njemacka pod carem Wilhemom II pomoze Turcima da ojacaju svoje Carstvo i nanovo organizuju svoju, vec jako oslabljenu armiju (ogromna nemacka finansijska ulaganja za projekt „Bagdadska zeljeznica“ – zbog transporta nafte koja je otkrivena na Bliskom istoku). Zbog opceg nezadovoljstva prema sultanu, protivnici Abdul Hamida II stvorise 1908. opozicijsku partiju "Mladi Turci", ciji vodja bijase Enver Pasa. Pod njihovim pritiskom prokalmirao je prvi turski ustav 1876., ali ga je i ukinuo. Tako je doslo do sukoba slicnih gradjanskom ratu (mladoturska revolucija) u kome se jedan od "Mladih Turaka", kome je armija bila odana, uputi u pravcu Istambula, svrgnuvsi 24. augusta 1908. sultana Abdul Hamida II. On je umro 1918. od srcanog udara u zatvoru u Istambulu.
 
Novi sultan Mehmed V, moze zahvaliti svoj dolazak na vlast u aprilu 1909. "Mladim Turcima" jer je iz “kucnog pritvora” doveden na tron. On je bio prvi konstitutivni predstavnik vlasti u Osmanskom Carstvu. Na samom pocetku svoje vladavine, moradose Turci odustati od svojih zadnjih "prava" koja su polagali na Bosnu i Hercegovinu, koju onda okupira Ausro-Ugarska. Bugarska se proglasi nezavisnom. U ratu sa Italijom 1911. godine morade Turska sama predati Tripolitaniju i grad Tripoli, zatim izgubi Cirenaiku i Alzir (od 1830.) i Tunis (od 1881.) kao posljednje posjede u Sjevernoj Africi. U Oktobru 1912. izbi Prvi balkanski rat u kome se sve balkanske zemlje ujedinise u borbi protiv Turske, nastupajuci na sirokom frontu. Turci pretrpjese teske poraze, ipak Enver Pasa postavi novoorganiziranu vojsku nasuprot njima i napravi prodor protiv Bugarske vojske koja je opsjedala Adrinopolj. Medjutim, on bijase tako tesko porazen da je u maju 1913. morao da zakljuci prekid svih borbi i da preda europske posjede sve do Istambula. U junu 1913. izbi Drugi balkanski rat, kada je Bugarska napala svog saveznika - Srbiju, jer se nisu mogla obadva naroda dogovoriti oko podjele tek oslobodjenih teritorija. Enver Pasa je iskoristio takvu situaciju, pa napade i potuce Bugarsku, koja je zaposjednula i drzala Jedrene. Kroz tu pobjedu, Turska bijase u mogucnosti da zadrzi Istocnu Trakiju. U Prvom svjetskom ratu, Turska se borila od oktobra 1914. na strani sila Osovine. U prvo vrijeme, Turcima je poslo za rukom, da izmedju januara i avgusta 1916. u regionu Kavkaza pod vodstvom Mustafe Kemal Pase (buduci Atatruk – Otac Turaka), zaustave prodor Rusa koji su usli duboko u teritoriju Carstva, pa cak da ih i potisnu iza granice. Mustafa Kemal je uspio takodjer da zaustavi Francuze i Engleze koji su dosli na Dardanele, te da vrati i sprijeci njihov prodor prema Istambulu. 1917. su Englezi zapoceli veliku ofanzivu protiv Turske u Palestini. Odbrambena linija fronta Osmanlija je kod Jeruzalema bila probijena i grad je potom bio zauzet od strane saveznika zahvaljujuci engleskom spijunu T. E. “Lawrenceu od Arabije” (jedan od ukupno tri nemuslimana koji su ikada usli u dvoriste Kabe). Mustafa Kemal Pasa je brzo zauzeo novu odbrambenu liniju kod Damaska. Usprkos tome, Englezi su zauzeli grad u oktobru 1918., a Turci se moradose povuci na sjever, kada ih je sustigla vijest o zavrsetku Prvog svjetskog rata. Sultan Mehmed V je umro od srcanog udara 3. jula 1918.
Zadnji sultan Osmanskog carstva, stupi na prijesto 3. juna 1918. Samo nekoliko mjeseci poslije njegovog dolaska na vlast bio je potpisan mirovni sporazum u Mudrosu u oktobru 1918. godine. Pristalice "Mladih Turaka" su odlazili u inostranstvo. Enver Pasa se borio u Turkmenistanu protiv sovjetske Crvene Garde, gdje je i pao u borbi. Za sultana bijase nemoguce vise da vlada Carstvom i nije mu preostalo nista drugo, nego da prizna uslove mira u Sevresu 1920., koji su diktirani od strane Antante. Osmansko carstvo bijase tako kompletno podijeljeno. Nastadose grcke, italijanske, engleske i francuske teritorije, na istoku nezavisna Republika Armenija i autonomno podrucje Kurda. Turcima je ostao jedan nerazvijeni pojas teritorija oko Ankare, otprilike velicine bivse knezevine Ertugrul. Nakon kraja rata je Mustafa Kemal Pasa Ataturk radio na izgradnji jedne oslobodilacke armije, koja bi zastitila Tursku od prisutne vladavine stranaca. U godinama 1920. i 1922. mu je uspjelo da sa svojim trupama istjera Ruse i Italijane iz Turske. Takodjer, bilo mu je moguce da zadrzi Francuzima obecana podrucja. Borba protiv Grka je bila posebno strasna za obadvije strane, sa velikim gubicima. Ipak, Mustafa Kemal Pasi podje za rukom da istjera Grke sa azijskog dijela Turske i tako oslobodi nazad grad Izmir. Da bi mogao otcijepiti od Grka istocnu Trakiju, Kemalove trupe su probile engleske linije odbrane na Dardanelima. Englezi su se povukli iz Turske i Grci moradose tako priznati bivse granice istocno od Marice. Pod pritiskom Mustafe Kemala, Nacionalna Skupstina je 1. novembra 1922. donijela odluku da se Sultanat stavi van snage i zadnji sultan Mehmed VI poslije abdikacije morade napustiti zemlju. Sultan je umro 16. maja 1926. godine i Italiji (San Remo) od srcanog udara. Gazi Mustafa Kamal Pasa Ataturk proklamirao je 29. oktobra 1923. godine Republiku, te tako postade prvi predsjednik. On je bio sef drzave, predsjednik parlamenta i glavni vodja vojnih snaga. Turska narodna partija je bila, jedina dozvoljena partija. To je oznacilo definitivan kraj osmanske dinastije i Osmanskog carstva.

Posljednji osmanski sultan koji je vladao u Istambulu . Posto je Mustafa Kemal Ataturk ukinuo sultanat 1922. i odvojio ga od kalifata Abdul Mecid je imao samo kalifsku, duovnu vlast koja je od proglasenja turske republike 1923. bila nominalna, a i nju je izgubio ukidanjem kalifske casti 3. marta 1924. Tada je napustio Tursku i umro u inostranstvu.
 
 
   
 
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=