aheologija kolekcionarstvo istorija mali oglasi internet aukcije forum chat knjiga gostiju zanimljivosti svetske misterije
   
  Arheologija
  Mitologije
 

Arg (div)

Arg i Ija, 5. stoljeće p.n.e., Italija
 
Arg i Ija, 5. stoljeće p.n.e., Italija

Arg ili Argus Panoptes (grč. Άργος, Argos) u grčkoj mitologiji div je sa stotinu očiju, Ijin je nećak i Arestorov sin.

 

Etimologija

Argovo ime dolazi od grčke riječi αργος, argos = "blistav", "sjajan".

Njegov epitet Panoptes znaći "svevideći".

 

Mitologija

Kao što mu epitet "svevideći" (Panoptes) govori, bio je najbolji čuvar i stražar - samo bi nekoliko njegovih očiju spavalo istodobno, a ostale bi bile budne. Olimpskim je bogovima pomogao tako što je zaklao Ehidnu kad je spavala u svojoj pećini.

Arg je bio Herin sluga. Ona mu je naredila da čuva bijelu junicu od Zeusa jer je znala da je ta junica bila Ija. Naime, jednoga je dana Zeus primijetio Iju koju je istoga trenutka poželio. Obavio ju je oblacima da bi je sakrio od svoje ljubomorne žene Here. Hera je svejedno došla provjeriti vara li je njezin muž. Zeus je pokušao sakriti svoju prijevaru tako što je sebe pretvorio u bijeli oblak, a Iju u prekrasnu bijelu junicu. No, Hera je prozrela prijevaru i zahtijevala junicu kao dar. Nemoćni je Zeus pristao, a Hera ju je potom dala Argu da bi je razdvojila od Zeusa. Zeus je potom zapovjedio Hermesu da ubije Arga, a to je on i učinio tako što je uspavao svih njegovih stotinu očiju. Ija je puštena na slobodu. Hera je potom svih stotinu Argovih očiju zauvijek očuvala stavivši ih u paunov rep.

Gorgone

 

"Gorgona" preusmjerava ovdje. Za otok u Italiji, vidi Gorgona (otok).
Gorgone, atički ćup (lekythos), oko 530. p.n.e.
 
Gorgone, atički ćup (lekythos), oko 530. p.n.e.

Gorgone (grč. Γοργόνες, Gorgónes ili Γοργοῖ , Gorgoĩ) u grčkoj mitologiji ženska su stvorenja s oštrim očnjacima i zmijskom kosom, a njihov je pogled okamenjivao.

 

Etimologija

Grčko ime Gorgona dolazi od riječi γοργώς), Gorgốs = "užasan", od ie. korijena *greg- (Karl Hoffmann) ili *gragnis (Émile Boisacq), koji je bio rijedak (stir. garg = "divlji", arm.karcr = "tvrd").

 

Karakteristike

Gorgonina glava, 3. stoljeće p.n.e., Milano
 
Gorgonina glava, 3. stoljeće p.n.e., Milano

Gorgone su katkad prikazivane sa zlatnim krilima, bakrenim pandžama i veprovim kljovama, s posebno izraženim pogledom koji je - okamenjivao.

Nekim pravom Gorgonom smatraju samo Meduzu, dok ostali gledaju na njih kao trojstvo. Meduza je prikazivana često kao zvjersko žensko ljudsko lice koje je pogledom okamenjivalo. Često je prikazivana s krilima i pandžama i s kosom od zmija.

Dok su Gorgonu/Meduzu starogrčki oslikavatelji vaza i urezivači reljefa prikazivali Meduzu kao čudovište, umjetnici od 5. stoljeća p.n.e.nadalje prikazivali su je prekrasnom, ali istodobno i užasnom.

 

Gorgone

Homer govori samo o jednoj Gorgoni, kojoj je glava bila u središtu Zeusove egide, a također i kao "užasno čudovište" kojem je glava u Hadu.

Michelangelo Merisi da Caravaggio: Meduza, 1592.
 
Michelangelo Merisi da Caravaggio: Meduza, 1592.

Heziod povećava broj Gorgona na tri:

  • Stena ("moćna")
  • Eurijala ("dalekoskakačica")
  • Meduza ("kraljica")

Gorgone su kći morskog boga Forkisa i Keto, a dom im je na najudaljenijoj strani zapadnog oceana, prema kasnijim izvorima u Libiji. Jedino je Meduza bila smrtna.

Atička je tradicija prikazivala Gorgonu kao čudovište kojeg je rodila Geja da bi pomogla Titanima protiv bogova te da ju je ubila Atena. Eshil govori da su Gorgone imale samo jedan zub koje su međusobno mijenjale, ali vjerojatno se radi o Grejama.

Prema Ovidiju samo je Meduza imala zmije u kosi zato što ju je Atena proklela. Naime, Meduza je spavala s Posejdonom u Ateninu hramu jer je njega uzbudila njezina zlatna kosa. Atena je poslije pretvorila njezine zlatne uvojke u zmije.

Drugi pak izvori tvrde da su sve Gorgone imale zmijsku kosu i okamenjivale pogledom.

 

Kult

Gorgoneion, etruščanski prikaz na vazi, 6. stoljeće p.n.e., Vulci
 
Gorgoneion, etruščanski prikaz na vazi, 6. stoljeće p.n.e., Vulci

U staroj Grčkoj Gorgoneion bio je prikaz (crtež, kamena glava, gravura, slika) Gorgonina lica, često s mahnitim zmijama i jezikom koji izviruje pored očnjaka. Često se rabio kao simbol, odnosno amulet, smješten na vratima, zidovima, novcu, štitovima, grudobranima i nadgrobnim spomenicima da bi otjerao zlo.

Marija Gimbutas vjeruje da je prototip Gorgoniona u neolitičkim umjetničkim motivima, posebice u antropomorfiziranim vazama i terakota maskama obloženim zlatom. Velike oci bile su božanske oči, a imala ih je i Atena te njezina sveta ptica - sova. Mogle su biti predstavljane spiralama, koncentričnim kružnicama i na slične načine. Zmije su pak simboli smirenja i povećavanja. Katkad su Gorgoneia, gorgonioni, obdareni ptičjim stopalima ili pčelinjim krilima, simbolima regeneracije, a isplaženi jezk simbol je smrti.

Haribda

Haribda (grč. Χάρυβδις, Khárybdis) u grčkoj mitologiji opasan je morski vir koji je brodove uvlačio u dubinu nastojeći ih progutati, a nalazio se na morskom tjesnacu, preko puta Skile koja je sa svojih šest glava proždirala ljude. Kći je Posejdona i Geje, isprva Najada.

 

Etimologija

Haribdino grčko ime znači "onaj koji usisava".

 

Karakteristike

Haribda je bila u obličju golemih usta. Triput dnevno progutala bi vodu, a potom bi je ispuštala stvarajući virove te bi progutala svaku lađu koja bi upala u njeno ždrijelo. Voda koju bi izbacivala ključala bi kao u kotlu na vatri, a uvis bi prskala pjena gdje ju je izbacivala. Kada bi vodu usrkala nazad, spustila bi se mutna voda u dubinu, stijene bi zatutnjale i vidio bi se ponor od crnog mulja. Rijetki bi uspjeli proći pored nje, a da ga ne proguta.

 

Mitologija

 

Preobrazba

Haribda je isprva bila Najada, morska nimfa, koja je potopila kopno da bi proširila očevo kraljevstvo, sve dok je Zeus nije pretvorio u čudovište. Bila je toliko ljuta da bi tri puta dnevno ožednjela te bi usisivala vodu.

 

Skila i Haribda

Haribda je ležala na jednoj strani uskog kanala, a na drugoj je strani bila Skila, morsko čudovište. Dvije strane bile su u dometu strijele jedna od druge, toliko blizu da mornari nisu mogli izbjeći Haribdu jer bi došli do Skile i obrnuto. Otud i metafora "Skila i Haribda" za dva zla koja je nemoguće izbjeći.

 

Argonauti

Argonauti su uspjeli izbjeći obje jer ih je vodila Tetida, jedna od Nereida.

 

Odiseja

Odisej, za razliku od Argonauta, nije imao toliko sreće. Izabrao je riskirati i prijeći preko Skile te izgubiti nekoliko ljudi nego izgubiti cijeli brod kod Haribde. Odisej je uspješno održavao ravan kurs i izgubio samo šest ljudi. No, njegovi su drugovi poslije uvrijedili Helija ubivši njegovo sveto stado, stoga je Zeus na posljetku uništio brod i posadu munjom, a samo se Odisej spasio.

Odisej je ostao na svojoj splavi te je vraćen do Skile i Haribde, ali je ovaj put prošao pored Haribde koja je uvukla u sebe njegovu splav. No, Odisej je preživio držeći se za smokvino stablo koje je raslo na stijeni. Pri sljedećem izlijevanju vode, njegova je splav odbačena te je nastavio s putom.

 

Lokacija

Tradicionalno se Haribdina lokacija povezuje s Mesinskim zaljevom na sicilskoj obali preko puta stijene koja se naziva Skila. Ondje se stvara vrtlog, ali je rijetko opasan. Druga je moguća lokacija rt Skila u sjevernoj Grčkoj.

Harpija

Matthius Merian: Harpija, 1660.
 
Matthius Merian: Harpija, 1660.

Harpije (grč. Ἅρπυιαι, Hárpuiai) u grčkoj mitologiji ptice su s licima žena; boginje oluje.

Ime Harpije izvedeno je od grčkog glagola harpázein = "zgrabiti", "ščepati", "domoći se", a potom imenice harpyia = "grabljivac". Dakle, Harpije su "grabljivice".

Harpije:

  • Ela ("okretna poput oluje", "goropadna")
  • Kelena ("tamna"), znana i kao Podagra ("brzonoga")
  • Okipeta ("brzoleta")

Homer ih spominje nekoliko, ali poimence samo Podagru. Heziod spominje Elu i Okipetu. Vergilije spominje Okipetu.

Jacob van Maerlant: Harpija, 1350.
 
Jacob van Maerlant: Harpija, 1350

 

Karakteristike

Harpije nisu uvijek bile zle. Jedna je Harpija sa Zefirom, zapadnim vjetrom, bila majka Ahilejevih konja, kako tvrdi Homer u svojoj Ilijadi. Isprva su bile boginje oštrog vjetra, a odnosile su duše mrtvih u Had te su se vrlo rijetko upletale u život bogova i ljudi.

Heziod ih je u svojoj Teogoniji nazvao stvorenjima s lijepom kosom. Harpije su isprva bile prikazivane kao ne baš lijepa stvorenja, a poslije ih se počelo prikazivati prekrasnima, usporedno sa sirenama. U srednjem vijeku zvali su ih djevice-orlovi.

 

Mitologija

Boreadi spašavaju Fineja od Harpija, Altamura, 5. stoljeće p.n.e.
 
Boreadi spašavaju Fineja od Harpija, Altamura, 5. stoljeće p.n.e.

Harpije su bile Iridine sestre, Tifonove i Ehidnine kćeri. Prema drugome izvoru, otac im je bio Taumant, a majka Okeanida Elektra. Finej, kralj Trakije, imao je dar proroštva. Prema jednom izvoru, kažnjen je jer je proročanstvima previše otkrivao, a prema drugome jer je počinio zločin nad sinovima iz prvoga braka. Zeus je bio ljut na nj te ga je kaznio ostavivši ga na otoku s hranom koju nikad nije mogao jesti. Naime, Harpije bi uvijek došle i ukrale hranu iz njegovih ruku prije nego što bi je uspio pojesti, a ono što nisu bile pojele, zagadile bi izmetom. Ovo se nastavljalo sve dok nije stigao Jazon s Argonautima.

Boreadi, Kalais i Zet, krilati sinovi Boreja, sjevernog vjetra, uspjeli su otjerati Harpije, ali ih nisu ubili. Naime, Irida je obećala da Harpije više neće uznemiravati nikoga te su se one vratile u svoju pećinu na Kreti. Zahvalan za njihovu pomoć, Finej je Argonatima pomogao rekavši im kako da prođu Simplegade, začarane stijene.

Eneja je također susreo Harpije na njihovu boravištu u Strofadima gdje su Trojancima krale hranu. Kelena ih je proklela rekavši da će biti toliko gladni da će jesti stolove prije nego što stignu na kraj putovanja, a Trojanci pobjegoše u strahu.

Hekatonhir

 
Briarej

Hekatonhiri ili Storuki (grč. Ἐκατόγχειρες, Hekatógkheires) u grčkoj mitologiji golemi su storuki divovi, Uranovi i Gejini sinovi.

 

Etimologija

Ime Hekatonhira izvedeno je od grčkih riječi ἑκατόν, hekatón = "sto" i χείρ, kheir = "ruka". Dakle, oni su bili "storuki". Ista etimologija vrijedi i za njihove rimske pandane Centimane (lat. centum = "sto", manus = "ruka).

 

Karakteristike

Hekatonhiri su bili divovi nevjerojatne snage i bijesa, superiorniji Titanima i Kiklopima.

Storuki:

  • Briarej (Βριάρεως. Briáreôs) ili Egeon (Αἰγαίων, Aigaíôn), "morska koza"
  • Kot (Κότος, Kótos), "udarač", "bijesni"
  • Gig ili Gij (Γύης, Gýês), "velikih udova"

 

Mitologija

Ubrzo nakon njihova rođenja, njihov ih je otac Uran bacio u Tartar jer ih je smatrao odvratnim čudovištima. Također se spominje da je Geja poslije zamolila Krona da ih pusti iz Tartara, ali on nije htio te je tako začeta mržnja Hekatonhira prema Titanima.

U nekim se izvorima spominje inačica da je Uran, pri njihovu rođenju, vidio kako su ružni te ih je gurnuo natrag u Gejinu maternicu, što je nju jako uzrujalo i boljelo. Stoga je smišljala kako će svrgnuti Urana uz pomoć sina Krona. U ovoj ih je inačici mita u Tartar poslije zatvorio Kron.

Hekatonhire je u Tartaru čuvala strašna Kampa, zmaj, sve dok ih Zeus nije oslobodio. Naime, Geja je rekla Zeusu da će mu poslužiti kao dobri saveznici protiv Krona. Za vrijeme Titanomahije, Hekatonhiri su bili bacali stijene velike poput planina na Titane te su ih tako svladali.

Heziod u Teogoniji piše da su potom tri Hekatonhira postala čuvari Tartarovih vrata.Neki izvori pišu da je Briarej bio neprijatelj Olimpa te da je nakon poraza pokopan na Etni.

Himera

Himera, apulijska posuda iz 4. st. p.n.e.
 
Himera, apulijska posuda iz 4. st. p.n.e.

Himera (grč. Χίμαιρα, Khímaira; hrv. zmijolav) u grčkoj mitologiji pustinjska je neman u Likiji, spada u legendarne zvijeri. U prenesenom značenju: neostvariva zamisao, mašta, tlapnja, san.

 

Etimologija

Himerino ime izvedeno je od istoimene grčke riječi koja znači "koza".

 

Mitologija

Himera je sačinjena od dijelova mnoštva životinja. Tifonov je i Ehidnin potomak te Kerberova i Hidrina sestra. Opisi variraju ovisno o izvorima, neki tvrde da je imala kozje tijelo, zmijski ili zmajski rep te lavlju glavu, a drugi tvrde da je imala i kozju i lavlju glavu, ali zmijski rep. Uglavnom se smatra ženkom, a svi se izvori slažu da je bljuvala vatru bar iz jedne od glava.

Oni koji bi vidjeli Himeru završili bi brodolomom ili bi viđenje bilo popraćeno prirodnim katastrofama poput erupcija vulkana. U srednjovjekovnoj kršćanskoj umjetnosti prikazivana je kao simbol Sotoninih snaga.

Izvori kažu da je s bratom Ortom imala vezu te da je rodila nemejskog lava i Sfingu.

 

Belerofont

Belerofont je iz nehaja ubio svoga brata te je prognan u Likiju. Ondje je, da bi se iskupio, poslušao zapovijed kralja Jobata koju mu je zapovjedio da ubije čudovišnu Himeru. Atena mu je darovala krilatog konja Pegaza uz čiju je pomoć uspio pobijediti Himeru na Helikonskoj gori. U nekim izvorima piše da ju je probo kopljem, u nekim da je namjestio svoje koplje pod njezin vatreni dah koji je otopio olovo koje ju je otrovalo, a u nekim da je odsjekao jednu od tri njezine glave.

Hiron

Hiron (grč. Χείρων, Cheírôn) u grčkoj mitologiji sin je Krona i Okeanide Filire; Kentaur i odgajatelj mnogih grčkih junaka.

 

Etimologija

Hironovo ime izvedeno je od grčke riječi χείρ koja znači "ruka". Dakle, Hiron je "onaj koji liječi rukama".

 

Mitologija

Jean-Baptiste Regnault: Hiron poučava Ahileja, 1782.
 
Jean-Baptiste Regnault: Hiron poučava Ahileja, 1782.

Kentauri su bili zloglasni kao nasilni i nekulturni pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio pravi kontrast, inteligentan, civiliziran i ljubazan. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Bio je Okirojin otac, s nimfom Hariklom, a živio na gori Pelionu.

Hiron je odgajao i poučavao brojne grčke junake i bogove - Asklepija, Aristeja, Ajanta, Tezeja, Ahileja, Jazona i Herakla. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće potencijale.

 

Hironova smrt

Bio je Kronov sin i Titan te nije mogao umrijeti. Ostao je posljednji Kentaur i želio je žrtvovati svoj život da bi omogućio čovječanstvu da koristi vatru. Budući da je bio besmrtan, Heraklo se dogovorio sa Zeusom da razmijeni Hironovu besmrtnost za život okovanog Prometeja.

Dok je Heraklo izvršavao svoj zadatak u kojem je trebao ubiti erimantskog vepra, večerao je s Folom. Heraklo je zatražio vina, a Fol mu je dao sveto Dionizovo vino koje je privuklo Kentaure prevođene Nesom koji su se skupili vani. Heraklo je na njih ispalio strijele, a oni su ih gađali kamenjem, drvećem i stijenama. Jedna je strijela, umočena u otrovnu Hidrinu krv, pogodila i Hirona. Hiron ju je izvukao iz tijela i upitao se kako tako mala strijela može uzrokovati toliko smrti i uništenja. U tom je trenutku umro, odrekao se svoje besmrtnosti, a bogovi su ga postavili kao zviježđe Strijelca na nebu. U novije je vrijeme s njime poistovjećivano zviježđe Kentaura.

Hrisaor

Hrisaor (grč. Χρυσάωρ, Khrysáôr) u grčkoj mitologiji Pegazov je divovski brat, Posejdonov i Meduzin sin te Gerionov otac.

Etimologija

Hrisaorovo ime izvedeno je od grčkih riječi χρυσός, khrysós = "zlato" te ἄορ, aor = "mač". Dakle, znači "zlatni mač".

 

Karakteristike

Hrisaor je prikazivan kao krilati mladić, često divovske veličine.

 

Mitologija

 

Rođenje

Hrisaora i Pegaza začeli su u Ateninu hramu Posejdon i Meduza. Atena je bila bijesna zbog svetogrđa te je Meduzu pretvorila u Gorgonu. No oni nisu rođeni sve dok Perzej nije odrezao Meduzinu glavu. Tada su rođeni iz njezine krvi, imajući tako "više rođenje", poput Atenina rođenja iz Zeusove glave ili Dionizova iz Zeusova bedra.

 

Život

Bio je kraljem Iberije (Španjolska i Portugal), a ime je dobio zbog svog bogatstva. Za njega su se borile vojske predvođene njegovom četvoricom sinova.

S Kalirojom, Okeanovom kćeri, imao je sina Geriona kojeg je poslije ubio Heraklo

Kentaur

Kentaur, rimska kopija grčkog originala iz 2. st. p.n.e.
 
Kentaur, rimska kopija grčkog originala iz 2. st. p.n.e.

Kentauri (grč. Κένταυροι, Kéntauroi) bića su iz grčke mitologije. Kentaur je polukonj i polučovjek koji šeće šumama i voli samoću. Često ih prikazuju kao raskalašena i nagla bića, a jedina je iznimka Hiron. Izvrsni su ratnici, a hrane se sirovim mesom.

 

Etimologija

Kentaursko grčko ime Κένταυρος (Kéntauros) moglo bi biti složenica od ken i tauros što znači "probadajući bik", ali bi također moglo značiti i "ubojica bikova".

Moguće je da je isprva Kentaurima smatrano istoimeno pleme Tesalijaca koje je stalno jahalo konje, a poslije se ta metafora pretvorila u mit.

 

Mitologija

Sebastiano Ricci: Borba Kentaura i Lapitanaca, 1715.
 
Sebastiano Ricci: Borba Kentaura i Lapitanaca, 1715.

 

Borba s Lapitancima

Kentauri su najpoznatiji zbog borbe s Lapitancima. Naime, htjeli su oteti Hipodamiju i ostale žene na dan njezina vjenčanja s kraljom Piritom, Iksionovim sinom. Ondje je bio prisutan i Tezej, junak i osnivač gradova, koji je pomogao Piritu. Jedan je lapitski junak, Kenej, kojeg oružje nije moglo raniti, bio pretučen od Kentaura kamenjem i granama drveća. No, na posljetku su Kentauri pobijeđeni i uništeni. Kao i Gigantomahija i Titanomahija, i ovaj je rat metafora borbe između civiliziranosti i barbarizma.

 

Kentauri

Pjesnik Pindar iznosi da je Kentaurima otac bio Kentaur, sin lapitskog kralja Iksiona i kraljice Nefele, utjelovljenja oblaka. Poslije je mlađi naraštaj Kentaura izgubio svoju surovost te su se pridružili Dioniziovoj pratnji - Satirima. Homer Kentaure naziva više zvijerima nego ljudima.

Najpoznatiji Kentauri bili su Nes, Hiron, Fol i Eurition koji su bili likovi u pričama o Heraklu.

 

Hiron

Detaljniji članak o ovoj temi: Hiron

Najpoznatiji je bio Hiron koji se razlikovao od ostalih kentaura. Kentauri su bili zloglasni kao nasilni i nekulturni pijanice. Za razliku od njih, Hiron je bio pravi kontrast, inteligentan, civiliziran i ljubazan. Bio je stručnjak za umjetnost, lov i medicinu, a također i proricanje. Odgajao je i poučavao brojne grčke junake i bogove - Asklepija, Aristeja, Ajanta, Tezeja, Ahileja, Jazona i Herakla. Imao je dar kojim je omogućio svojim učenicima da otkriju svoje najveće potencijale.

Kerber

William Blake: Kerber
 
William Blake: Kerber

Kerber (grc. Κέρβερος, Kérberos) u grčkoj mitologiji troglavi je pas - mitološko biće. Hadov je pas - čuvar ulaza u podzemlje, Had. Njegova sestra bila je Himera, a brat Ort, a potomci su mu bili Ehidna i Tifon.

 

Etimologija

Kerberovo grčko ime Κέρβερος znači "demon iz jame".

 

Mitologija

Gustave Doré: Kerber, 19. stoljeće
 
Gustave Doré: Kerber, 19. stoljeće

 

Junaci

Nekoliko puta svladali su ga različiti junaci:

  • Heraklo u svome posljednjem zadatku
  • Orfej ga je uspavao svojim glazbenim vještinama
  • Hermes ga je uspavao vodom iz rijeke Lete
  • Psiha ga je uspavala otrovanim medenjacima
  • Sibila ga je uspavala otrovanim medenjacima da bi Eneja mogao ući u podzemlje (rimska mitologija)
Hans Sebald Beham: Heraklo hvata Kerbera, 1545.
 
Hans Sebald Beham: Heraklo hvata Kerbera, 1545.

 

Heraklo i Kerber

Heraklov posljednji i najteži zadatak bio je hvatanje Kerbera. Heraklo je morao otići do vrata Hada i ondje se obračunati s tim troglavim psom koji je imao zmijski rep, a slina koja je padala na pod stvarala je otrovnu biljku akonitu. Dok je bio u podzemlju, Heraklo je oslobodio Tezeja koji je ondje bio zatvoren jer je pokušao oteti Hadovu Perzefonu.

Heraklo je otišao do Hada i Perzefone i upitao smije li uzeti Kerbera. Bogovi su se složili pod uvjetom da ga ne ozlijedi. Neki kažu da je Perzefona pristala jer je Heraklo bio njezin brat. Heraklo je potom uhvatio Kerbera oko vrata i izvukao na svjetlo dana. Čim je izišao iz sjene, Kerber je počeo bijesno lajati i stenjati. Euristej se uplašio čim je vidio Kerbera pa ga je Heraklo brzo vratio u Had.

Kiklop

Odilon Redon: Kiklop
 
Odilon Redon: Kiklop

Kiklop (grc. Κύκλωψ, Kýklôps) u grčkoj mitologiji ime je plemena divova koji imaju samo jedno oko.

 

Etimologija

Kiklopovo ime Κύκλωψ izvedenica je od grčkih riječi "kotač" (κύκλος) i "oko" (ωψ). Moguće je i da je imalo značenje "kradljivac stoke" (od ie. korijena za stoku i grčkog korijena klep- za lopova i krađu).

 

Mitologija

Erasmus Francisci: Kiklop, 1680.
 
Erasmus Francisci: Kiklop, 1680.

 

Heziod

U Heziodovoj Teogoniji spominju se tri Kiklopa - Bront, Sterop i Arg, Uranovi i Gejini sinovi. Prema Heziodu, imali su jedno oko, bijahu snažni, tvrdoglavi i žestokih emocija. S vremenom su postali sinonim za snagu i moć, pa ih se poslije smatralo kovačima jakih, moćnih oružja.

Uran se bojao njihove snage i zatvorio ih je u Tartar odakle ih je poslije oslobodio Kron. No, nakon što je Kron svrgnuo svoga oca, vratio ih je u Tartar gdje ih je čuvala Kampa, zmajoliko škorpionsko, žensko čudovište. Na posljetku ih je oslobodio Zeus, a oni su mu iskovali njegove munje koje su mu pomogle da svrgne Krona i ostale Titane. Arg je munjama dodao svjetlost, Bront grom, a Sterop munju.

Ovi su Kiklopi također iskovali Posejdonov trozub, Artemidin luk i strijele te Hadovu kacigu koju je dao Perzeju da uništi Meduzu. Prema Kalimahovoj himni, bili su Hefestovi pomoćnici u njegovoj kovačnici.

Jedna inačica mita govori da ih je ubio Apolon nakon što je Zeus ubio njegova sina Asklepije munjom koju su Kiklopi iskovali.

 

Homer

Homer u devetom pjevanju Odiseje govori o Kiklopu Polifemu, sinu Tuse i Posejdona.

Odisej je sa svojim ljudima stigao na kiklopski teritorij te su naišli na veliku pećinu. Ušli su u nju i napravili gozbu jer su pronašli svakojaku hranu. Nisu znali da je pećina dom Kiklopa Polifema, jednookog diva koji se uskoro vratio. Polifem ih je zatočio u pećini blokirajući izlaz velikim kamenom koji smrtnici nisu mogli pomaknuti. Svakog je dana jeo par muškaraca, ali je ubrzo Odisej smislio kako će pobjeći.

Odisej mu je dao nerazrijeđena vina da ga napije. Kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej je rekao - Nitko. Da bi mu zahvalio na vinu, Polifem je rekao da će ga posljednjega pojesti. Kad je div pijan zaspao, Odisej i njegovi ljudi pretvorili su bor u veliko koplje, koje su pripremili dok je Polifem vani čuvao svoje stado, i oslijepili ga. Polifem je jecao i zapomagao, a ostali su ga Kiklopi čuli i pitali tko mu je probo oko. On je uzvratio - Nitko. Kiklopi su otišli misleći da je poludio ili je žrtva bogova.

Ujutro je Polifem maknuo kamen s ulaza da bi pustio ovce na ispašu. Budući da je bio slijep, nije mogao vidjeti Odiseja i njegove ljude, ali je opipao vrhove ovaca, da ih slučajno nisu zajahali. Međutim, oni su se privezali ispod ovaca i tako pobjegli i uskočili u svoje brodovlje.

Kad su odmakli, Odisej je viknuo Polifemu svoje ime i pobjedonosno uzviknuo. Gnjevni je Polifem bacio ogromnu stijenu na njih, ali je promašio jer ih nije mogao vidjeti. Potom se pomolio svome ocu, Posejdonu da ne dopusti Odiseju da se vrati na rodnu Itaku ili da samo on stigne u stranome brodu, a da mu cijela posada umre.

Priče

Galateja je bila morska nimfa Nereida (kći morskog boga Nereja) u koju se zaljubio sicilski Kiklop Polifem, sin boga Posejdona. No, ona je bila zaljubljena u sicilskoga mladića Akida. Ljubomorni ga je Polifem ubio gromadom u bijesu, a Galateja je njegovu krv pretvorila u istoimenu rijeku u Siciliji.

Druga inačica priče govori da je Polifem na njih poslao krdo konja od čijeg se topota tresla zemlja i uzburkalo more. Prestravljeni Akid i Galateja bacili su se u more i pretvorili u ribe da bi otišli na sigurno. Da se ne bi izgubili, povezali su se dugom plavom vrpcom. Vidjevši njihovu neizmjernu ljubav, bogovi su se sažalili i pretvorili ih u zviježđe na nebu - Ribe.

Lamija

Herbert Draper: Lamija, 1909.
 
Herbert Draper: Lamija, 1909.
John William Waterhouse: Lamija i vojnik, 1905.
 
John William Waterhouse: Lamija i vojnik, 1905.

Lamija (grč.Λάμια, Lámia) ili Sibarida (Σύϐαρις, Súbaris) u grčkoj mitologiji bila je polužena i poluzmija koja je plašila djecu i naivne ljude, kao i njezina kći Skila

 

Karakteristike

Lamijin je gornji dio tijela bilo ljudski, a donji zmijski. Imala je kanibalski tek za djecu koji se mogao protumačiti kao erotski tek za muškarce.

 

Mitologija

Diodor Sicilski za Lamiju govori da je kći Posejdona i Libije, personifikacije istoimene zemlje, koju je Zeus volio. Hera ju je ili pretvorila u čudovište, ako već nije bila Hekatin potomak, ili je Hera ubila svu Lamijunu djecu osim Skile pa ju je tuga pretvorila u čudovište.

Na Lamiju je ljubomorna Hera bacila kletvu - nije mogla zatvoriti oči tako da je uvijek bila opsjednuta prizorom svoje mrtve djece. Zeus joj je dao dar da može izvaditi svoje oči da bi se odmorila, a potom ih poslije vratiti. Lamija je bila ljubomorna na ostale majke te je pojela njihovu djecu.

 

Folklor

U modernoj grčkoj narodnoj tradiciji, Lamija živi sa svojim atributima. Suvremena grčka izreka της Λάμιας τα σαρώματα = "Lamija mete" označava neurednost, a ό παιδί τό 'πνιξε η Λάμια = "Lamija je zadavila dijete" objašanjava iznenadnu smrt mlade djece.

U modernim grčkim pričama slična je Babi Jagi. Živi u udaljenoj kući ili tornju, a hrani se ljudskim mesom te ima magične moći, posjeduje magične predmete ili zna podatke nužne junaku priče na putovanju. Junak je mora izbjeći, prevariti ili steći njezinu naklonost da bi dobio ono što treba. U nekim pričama Lamija ima kćer koja je također čarobnica i pomaže junaku te se na posljetku u nj zaljubi.

U bugarskoj i baskijskoj tradiciji te u grčkoj, Lamija se povezuje s pećinama i vlažnim, tamnim mjestima.

Lernejska Hidra

 

Gustave Moreau: Heraklo i lernejska Hidra, 1876.
 
Gustave Moreau: Heraklo i lernejska Hidra, 1876.

Lernejska Hidra (Λερναία Ὕδρα, Lernaía Hýdra) u grčkoj mitologiji stvorenje je sa zmijskim tijelom i mnogo zmijskih glava te otrovnim dahom; Tifonov i Ehidnin potomak. Lernejska Hidra živjela je u Lernejskom jezeru u Argolidi a ubio ju je Heraklo, ispunivši jedan od svojih zadataka.

 

Etimologija

Hidrino ime izvedeno je od grčke riječi ὕδωρ, hydor = "voda".

Grčka riječ za strelice - toxon - povezana je s riječju za otrov - toxis, što bi se mitološki povezalo time da je Heraklo stvorio otrovne strelice iz Hidrine krvi.

 

Mitologija

Heraklov je zadatak bio ubiti lernejsku Hidru. Stigao je do lernejskog jezera gdje je ona živjela. Prekrio je usta i nos tkaninom da ne bi udisao otrovne pare te je ispalio goruće strijele u njezin brlog da bi je izmamio. Potom se suočio s njom te joj je srpom odsjekao glavu, ali kad bi to učinio, narasle bi nove dvije.

Antonio Pollaiuolo: Heraklo i Hidra, 15. stoljeće
 
Antonio Pollaiuolo: Heraklo i Hidra, 15. stoljeće

Apolodor donosi da je Heraklo shvatio da ovako ne može pobijediti Hidru te je zamolio svoga nećaka Jolaja za pomoć. On se dosjetio (možda ga je nadahnula Atena) da spale rane nakon što odsjeku glavu. Heraklo je odsjekao glavu, a Jolaj je spalio rane i to je ubilo Hidru. Jednu njezinu besmrtnu glavu postavio je ispod velika kamena na svetom putu između jezera i Eleja, a potom je umočio strelice u Hidrinu otrovnu krv i tako završio zadatak.

Druga inačica priče govori da je, nakon što bi osjekao svaku glavu, umočio mač u Hidrinu krv i koristio njezin otrov da glave ne bi ponovno narasle. Jedna inačica priče donosi da je Hera poslala raka da mu grize noge i da ga gnjavi nadajući se da će biti uzrok njegovoj smrti. Poslije ga je postavila kao zviježđe Rak na nebu da slijedi Lava Heraklova simbola.

Hera i Euristej poslije su rekli da je zadatak nevažeći jer mu je nećak pomogao te je, umjesto prvotnih deset, Heraklo morao izvršiti dvanaest zadataka.

Heraklo je poslije rabio otrovne strelice da bi ubio Kentaura Nesa. Njegova je otrovana krv na posljetku ubila i samog Herakla nakon što je Nes dao Dejaniri otrovanu košulju koju je ona poklonila Heraklu bivši ljubomorna na drugu ženu.

Mantikora

Mantikora
 
Mantikora
Rochesterski bestijarij, prikaz Mantikore, 13. stoljeće
 
Rochesterski bestijarij, prikaz Mantikore, 13. stoljeće

Mantikora je u grčkoj mitologiji mitološko biće, vrsta Himere s ljudskom glavom (često s rogovima, sivim očima, tri reda željeznih zubi i glasnom rikom poput trube), lavljim, katkad crveno obojenim tijelom i zmajevim ili škorpionovim repom kojim može pucati otrovne dlake da bi onesposobila plijen. Katkad se prikazuje i s velikim krilima.

 

Etimologija

Mantikorino ime perzijskog je porijekla: martya = čovjek + xwar- = "jesti". Grci su netočno preuzeli perzijski izgovor te je na grčkome ta riječ glasila mantikhoras, a potom je prešla u latinski gdje je poprimila oblik mantichora.

 

Karakteristike

Opisao ju je Ktezije, grčki liječnik i povjesničar te je tako došla u europsku mitologiju. Poslije je to učinio Pauzanije govoreći o mantikori kao lavu te da je to samo indijski mit nastao zbog velika straha od same zvijeri. Plinije Stariji vjerovao je mitu, a njegovi su opisi bili cijenjeni te se u njih vjerovalo.

Mantikora je bila ilustrirana u bestijarijima, a i u grbovima, posebice tijekom 16. stoljeća, a također je utjecala na maniristička prikazivanja u slikama i ukrasnim djelima. Poslije je zamjenjivana sa Sfingom, posebice od 17. i 18. stoljeća u Francuskoj.

Meduza (mitologija)

Arnold Böcklin: Meduza, 1878.
 
Arnold Böcklin: Meduza, 1878.

Meduza (grč. Μέδουσα, Médoysa) u grčkoj mitologiji bila je jedna od Gorgona, čudovišna žena koja je ljude pretvarala u kamen. Zajedno sa svojim sestrama Gorgonama - Stenom i Eurijalom - bila je kći Forkisa i Keto, zajedno sa sestrama Grejama ili Tifonov i Ehidnin potomak.

 

Etimologija

Meduzino ime dolazi od grčke riječi μεδομαι, medomai = "planirati", "dosjetiti se", "pronaći", od ženskog roda prezentskog participa glagola medein = "vladati nad", sve od ie. korijena *me- = "mjeriti". Muški rod medon = "vladar" homersko je ime. Također može značiti i da je ona "čuvarica" ili "zaštitnica".

 

Karakteristike

Meduzina glava, bronca, rimska umjetnina, 1. stoljeće
 
Meduzina glava, bronca, rimska umjetnina, 1. stoljeće

Nekim pravom Gorgonom smatraju samo Meduzu, dok ostali gledaju na njih kao trojstvo.

Meduza je prikazivana često kao zvjersko žensko ljudsko lice koje je pogledom okamenjivalo. Često je prikazivana s krilima i pandžama i s kosom od zmija.

Dok su je starogrčki oslikavatelji vaza i urezivači reljefa prikazivali Meduzu kao čudovište, umjetnici od 5. stoljeća p.n.e. nadalje prikazivali su je prekrasnom, ali istodobno i užasnom.

 

Mitologija

 

Preobrazba

Jacek Malczewski: Meduza, 1900.
 
Jacek Malczewski: Meduza, 1900.

Prema različitim izvorima, Meduza je pretvorena u čudovište zbog sljedećih razloga:

  • Meduza je tvrdila da je ljepša od Atene
  • Meduza je tvrdila da ima ljepšu kosu od Atene
  • Meduza i Posejdon spavali su zajedno u Ateninu hramu.

Potonja je inačica najčešća. Naime, Meduza i njezine sestre bile su prekrasne i radile su kao Atenine svećenice. Pošto su Posejdon i Meduza spavali zajedno, Atena se razbjesnila i pretvorila nju i njezine sestre u čudovišta - Gorgone.

U odi napisanoj oko 490. p. n. e., Pindar opisuje Meduzu da je "lijepih obraza". Ovidije piše da je isprva bila prekrasna nimfa koju su salijetali mnogi udvarači, ali da je boginja Atena njezinu prekrasnu kosu, nakon što ju je Posejdon silovao u Ateninu hramu, pretvorila u zmije, a njezino lice učinila tako užasnim da pretvara ljude u kamen.

Prema Ovidiju samo je Meduza imala zmije u kosi zato što ju je Atena proklela. Naime, Meduza je spavala s Posejdonom u Ateninu hramu jer je njega uzbudila njezina zlatna kosa. Atena je poslije pretvorila njezine zlatne uvojke u zmije.

 

Perzej i Meduza

Antonio Canova: Perzej s Meduzinom glavom, Vatikan
 
Antonio Canova: Perzej s Meduzinom glavom, Vatikan

Polidekt, brat Perzejova odgojitelja Dikta, najavio je banket na kojem je svaki gost bio dužan donijeti konja, da bi mogao oženiti Hipodamiju ("pripitomljenica konja"). Perzej nije imao konja, ali je obećao da će donijeti Meduzinu glavu čije je lice pretvaralo ljude u kamen.

Perzej je dugo lutao tražeći Meduzu i njezine sestre Gorgone, ne znajući gdje bi tražio i kako bi je ubio. Bog Hermes je s Atenom došao u pomoć. Hermes mu je dao mač, a Atena štit. Nisu znali put do samih Gorgona, ali su znali do Greja, njihovih sestara, starih žena s jednim okom i zubom. Perzej je uzeo oko dok su ga izmjenjivale i nije ga htio vratiti sve dok mu nisu dale upute kako da stigne do Gorgona.

Potom je otišao do Hiperboreanaca koji su mu dali krilate sandale, čarobnu putničku torbu kisibis i Hadovu kacigu nevidljivosti. Zajedno s Ateninim i Hermesovim darom te darovima Hiperboreanaca stigao je u gorgonsku pećinu gdje su Gorgone spavale. Vidjevši Meduzin odraz u štitu, mogao joj je sigurno prići i odsjeći glavu, a da ga ne skameni njezino lice. Druge su ga dvije Gorgone slijedile, ali je pobjegao uz pomoć svoje kacige nevidljivosti.

 

Nakon smrti

 

Hrisaor i Pegaz

Dok ju je Perzej obezglavio, bila je trudna. Pošto joj je odsjekao glavu, iz njezina su vrata rođeni Pegaz, krilati konj i Hrisaor, div.

 

Heraklo

Gian Lorenzo Bernini: Meduzina glava sa zmijskom kosom, 1630.
 
Gian Lorenzo Bernini: Meduzina glava sa zmijskom kosom, 1630.

Heraklu je Atena dala uvojak Meduzine kose koja je posjedovala iste moći kao i glava te ga je dao Steropu kao zaštitu grada Tegeje od napada.

 

Asklepije

Vjerovalo se da krv uzeta s desne strane Meduzina tijela može oživiti mrtvaca, ali krv uzeta s lijeve strane smrtonosni je otrov. Atena je Asklepiju dala posudicu prve krvi. Asklepijeva je moć oživljavanja mrtvih razljutila Zeusa koji ga je pogodio munjom. Jedna inačica priče govori da je Zeus bio ljut jer je Asklepije tražio novčanu nadoknadu za uskrsnuće, a druga govori da je se razljutio jer je htio uskrsnuti Hipolita što je obećao Artemidi. Asklepijeva smrt bila je pouka da se nijedan čovjek ne smije igrati boga.

 

Atlas

Peter Paul Rubens: Meduzina glava, 1618.
 
Peter Paul Rubens: Meduzina glava, 1618.

Zbog starog proročanstva Atlas nije vjerovao strancima te u zemlju nije pustio ni junaka Perzeja koji se htio vratiti kući noseći Meduzinu glavu. Atlas mu je rekao da je njegovo hvalisanje bogohulna laž, a Perzej mu je dokazao da govori istinu tako što mu je pokazao njezinu odsječenu glavu te se Atlas pretvorio u kamenu istoimenu planinu, a i dalje drži nebeski svod na svojim plećima, dok mu se glava - vrh planine - gubi u plavetnilu nebeskog svoda koji će zauvijek držati.

Slično tomu, smatralo se da su koralji u Crvenom moru nastali od prolivene Meduzine krvi, dok je Perzej polegnuo njezinu glavu na obali. Također se smatralo da su zmije otrovnice u Sahari nastale od kapljica njezine krvi.

Minotaur

Minotaur, kopija starije skulpture, 1664.
 
Minotaur, kopija starije skulpture, 1664.

Minotaur (grč. Μινόταυρος, Minótauros) u grčkoj mitologiji mitološko je biće koje je polubik i polučovjek.

 

Etimologija

Minotaurovo grčko ime Μινόταυρος znači "minojski bik" (s Krete).

Također je znan i kao Asterius ili Asterion ("zvjezdani") - pod imenom koje je dijelio s Minosovim očuhom.

 

Mitologija

 

Rođenje

Prije nego što je postao kralj, Minos je od boga Posejdona zatražio znak da će on, a ne njegov brat, doći na prijestolje. Posejdon se složio te je poslao bijelog bika, ali pod uvjetom da ga Minos njemu žrtvuje. Prekrasan je bik izašao iz mora, a Minosu je bio tako lijep da je radije žrtvovao drugoga bika, misleći da Posejdon neće primijetiti. Posejdon se razbjesnio te je učinio da se Minosova žena, Pasifaja, ludo zaljubi u bika.

Pasifaja je otišla Dedalu da joj pomogne, a on je smislio kako će utažiti njezinu strast. Napravio je drvenu kravu, a Pasifaja je ušla u nju i skrila se, a bik ju je oplodio. Tako je Pasifaja začela i rodila polubika i polučovjeka - Minotaura. Pasifaja ga je odgajala u dok je bio dijete, ali kako je rastao, tako je postao bjesniji. Delfijska je proročica rekla Dedalu da sagradi labirint u kojem bi držao Minotaura. To je i učinio, a labirint je bio ispod Minosove palače u Knossosu.

 

Tezej i Minotaur

Tezej i Minotaur, atička amfora, 6. stoljeće p.n.e.
 
Tezej i Minotaur, atička amfora, 6. stoljeće p.n.e.

Androgeja, Minosov sin, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Druga inačica mita govori da ga je ubio kretski bik na Maratonu, na Egejovu zapovijed. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake godine; prema kretskoj astronomiji, pun je Mjesec bio u ekvinociju svakih osam godina).

Kad se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. Obećao je svome ocu Egeju da će postaviti bijela jedra ako pohod bude uspješan.

Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. No, Tezej je zaboravio promijeniti crna jedra tugovanja na brodu s bijelima, stoga je njegov otac Egej shrvan počinio samoubojstvo. Naime, danima je gledao na pučinu i, kad je vidio crna jedna, od tuge se bacio u more koje je po njemu nazvano Egejsko more.

Minos je bio ljut što je Tezej uspio pobjeći te je zatvorio Dedala i njegova sina Ikara u labirint ili, prema nekim izvorima, u toranj. Uspjeli su pobjeći tako što su napravili krila. No, Ikar je letio previsoko te se vosak na krilima otopio, a on se strovalio u more.

Nemejski lav

Nemejski lav, Louvre, 5. stoljeće p.n.e.
 
Nemejski lav, Louvre, 5. stoljeće p.n.e.

Nemejski lav (Λέων της Νεμέας, léon tēs Neméas) u grčkoj mitologiji bilo je stvorenje koje je živjelo u Nemeji. Smatra se Tifonovim i Ehidninim potomkom; postoji i inačica da je pao s Mjeseca kao Zeusov i Selenin potomak, a treća inačica govori da je Himerin potomak.

 

Mitologija

Heraklov je prvi od dvanaest zadataka bio ubiti nemejskog lava i donijeti njegovu kožu.

Taj je lav terorizirao područje oko Nemeje. Imao je neprobojnu kožu koju nijedno oružje napravljeno od čovjeka ili boga nije moglo probiti. Kad ga je Heraklo prvi put napao, njegovo oružje - luk i strijele, toljaga i brončani mač - nisu mogli nauditi lavu. Na posljetku je odbacio oružje i hrvao se s lavom te ga je zadavio. Druga inačica donosi da je ugurao svoju ruku u njegovo grlo i ugušio ga.

Heraklo je potom satima pokušavao oderati lava te je bivao sve ljući i ljući. Na posljetku mu je prerušena Atena pomogla da shvati da su najbolje oruđe kojim može oderati kožu vlastite lavlje pandže. Tako je, uz Atenu kao deux ex machina, završio zadatak.

Poslije je Heraklo nosio neprobojnu kožu kao oklop. Kad je stigao kralju Euristeju da mu obznani završen zadatak i preda kožu, on se toliko uplašio njegova izgleda da se sakrio u veliki brončani ćup. Poslije je Heraklo daljnje zadatke dobivao preko glasnika.

Pan (mitologija)

 

Pan
 
Pan

Pan (grč. Παν, Pan) u grčkoj mitologiji bog je pastira, stada, njiva, šuma, polja odnosno "paše i stoke", njihov zaštitnik i zaštitnik lovaca, stoga ga se naziva i zaštitnikom prirode. Osim toga ljubitelj je glazbe i najbolji plesač među bogovima. Pan je sin nimfe Driope i boga Hermesa, a katkad ga se smatra Zeusovim sinom. Panov je pandan u rimskoj mitologiji Faun

 

Karakteristike

Pan je prikazivan s kozjim stražnjim nogama i rogovima, ima ljudsku glavu i torzo, kozji rep, jarčeve uši i bradu, a cijelo mu je tijelo bilo prekriveno dlakama. Pana se često opisuje kao polučovjeka i polujarca.

U likovnoj umjetnosti Pan je često prikazivan, posebno na slikanim posudama i reljefima, kako se igra u društvu nimfa ili kako ih progoni.

 

Kult

Uvođenje Panova kulta primjerice u Ateni ima povijesnu potvrdu u poznatom događaju iz kojeg se vidi koliko su Grci vjerovali u svoje mitove. Prije maratonske bitke Atenjani su poslali Filipida da otrči u Spartu i zatraži pomoć, no Filipid je na putu susreo Pana. Za Pana je rečeno u himni u Hermesovu čast da je imao kozje noge, dva roga, bio bučan i nasmijan, što ukazuje na to da je Hermes bio poprimio obličje ne smrtnika nego jarca. Križanci poput Pana ili su odraz zbrke slojeva ili preobrazbe kralja u svetu životinju. Čini se da je Pan zapravo primitivniji oblik onoga arkadijskog boga stada od koga se razvio i Hermes. Pan je jedino božanstvo za koje se vjerovalo da je smrtan.

Kad je, za vrijeme vladavine cara Tiberija, egipatski Tamus plovio prema Italiji, tri puta čuo je glas koji mu je naložio da poruči svima da je veliki Pan mrtav. Zbog toga je u srednjem vijeku, u raznim teološkim razmatranjima, taj veliki Pan izjednačen sa Sotonom ili Kristom. Njegov se kult proširio po cijelom grčkom tlu jer se vjerovalo da je pomogao Atenjanima da pobjede na Maratonu.

 

Mitologija

Mihail Vrubelj: Pan, 1899.
 
Mihail Vrubelj: Pan, 1899.

 

Rođenje

Dok je Hermes čuvao u Arkadiji stada nekog smrtnika, ugledao je lijepu nimfu Driopu, i poželio je njezinu ljubav. Plod te ljubavi bilo je čudesno dijete. Već kao beba rodio se s kozjim nogama, rogat i bradat. Njegov izgled toliko je uplašio njegovu majku da ju je obuzeo dotada nezapamćen strah, pa se takav strah još i danas naziva panični strah.

Stari su Grci također vjerovali da strah i uznemirenost izaziva Pan svojim izgledom, ali i svojom pojavom plašio je ljude tj. izazivao paniku, pa je po njemu nastala riječ panika. Naime, nimfa Driopa, Panova majka, jednostavno je pobjegla glavom bez obzira i ostavila malog Pana samog.

No, otac Hermes ostao je hladne glave, obradovao se i prihvatio sina takvog kakav je, uvio ga u zečju kožu te ga poveo sa sobom na Olimp i ponosno ga pokazao bogovima. Na Olimpu bogovi toliko su se smijali i rugali Panovu izgledu da je nesretnik jednostavno pobjegao iz obilja i sigurnosti Olimpa u mračne i opasne arkadijske šume.

 

Život

Provodio je veseo i bezbrižan život, osobito na visovima i gorskim vrhuncima. Pan je, skriven od svih, odrastao u tim šumama čuvajući stada, svirao je na fruli i povremeno boraveći u društvu satira i nimfi. Tako se i danas instrument Panova frula naziva po njemu.

Kako je svirao pučke napjeve na svojoj drvenoj svirali, a kako su ga mnogi i hvalili da mu je svirka lijepa i ugodna, Panu su hvale udarile u glavu. Tako se Pan stao na sve strane hvaliti da je on bolji glazbenik i od samog Apolona, boga glazbe. I kralj Mida volio je pobjeći iz svoje palače i razmišljati u miru šume gdje je često Pan svirao na svojoj fruli. Koliko su hvale Panu udarile u glavu vidi se u natjecanju između njega i Apolona. Apolona su sa svojom lirom proglasili pobjednikom, a kralj Mida presudio je u korist Pana što je naljutilo Apolona. Za kaznu ga je "nagradio" magarećim ušima, a on je to pokušao sakriti krunom tako napravljenom da mu je sakrivala uši.

Pan je volio biti i u društvu Dioniza, boga vina, te je uživao u njegovim veselicama. Drugi bog čije je Pan društvo obožavao bio je bog Apolon kojeg je Pan poučio tajnama proricanja iako je znao da će kasnije Apolon utemeljiti proročište u Delfima koje će biti suparničko njegovu proročištu u Arkadiji.

Pan je bio vrlo sklon smrt]]nim ljudima, a najviše je volio pastire kojima je čuvao stada od svih opasnosti. Pan je bio [[živahan, okretan, hitar i prijetvoran. Mnogo pomogao u borbi između bogova s Olimpa i Titana. Tijekom rata s Titanima grčki bogovi su bili prisiljeni povući se u jednom trenutku. Kako bi se spasili, svaki od njih morao je promijeniti svoj oblik. Tada je Pan skupljao dijelove Zeusa koji je nastradao u borbi, a to je toliko dirnulo Zeusa da mu je dao mjesto među zvijezdama. Tako danas horoskopski znak jarac označava ovaj događaj, tj. nastao je upravo po Panu.

Pan i Dafnis
 
Pan i Dafnis

Pan je bio izuzetno opasan i nasilan ako bi se ga iznenada probudilo iz sna. Neopreznost su mnogi platili time što ih je, u trenutku kada bi ga probudili, obuzeo paničan strah. Tako su godine 490. p. n. e. perzijski vojnici neoprezno probudili Pana iz sna jurišajući na položaje Atenjana. Pana je to toliko razbjesnilo da je zaurlao na perzijske vojnike koje je uhvatio panični strah te su oni u paničnom strahu napustili bojište. Atenski vojnici u jednoj pećini nedaleko od Maratona podigli su Panu svetište u znak zahvalnosti.

Francois Boucher: Pan i Siringa, 1759.
 
Francois Boucher: Pan i Siringa, 1759.

 

Ljubav

Mnogi mitološki izvori govore o mnogim Panovim ljubavnim jadima. Pan se zaljubio u nimfu Pitiju, no, kada ga je vidjela, ona se od straha pretvorila u omoriku.

Potom se zaljubio u nimfu Siringu, no, ona se opet od straha odlučila za skok u močvaru i ondje se pretvorila u trstiku. Naklonost je jedino dobio od nesretne nimfe Eho, kojoj pak ljubav nije uzvratio Narcis, no i ona ga je na kraju odbila.

Dafnis je bio sin boga Hermesa i sicilske nimfe. Osim Apolona, u njega se zaljubio i Pan koji ga je naučio svirati.

Pegaz

Pegaz (grč.: Πήγασος, Pégasos) u grčkoj mitologiji bio je krilati konj, Posejdonov (u njegovoj ulozi boga konjā) i Meduzin

 

Etimologija

Pegazovo grčko ime Πήγασος Heziod povezuje s riječju πηγή, pêgế = "izvor", "vrelo". Naime, gdje god da je taj konj dotakao tlo, nastalo bi vrelo - primjerice - na Helikonu izvor Hippocrene ("konjev izvor") i drugi u Troezenu.

Najvjerojatnije ime potječe od luvijske riječi pihassas = munja ili pihassasas = bog vremena i munje. I kod Hezioda Pegaz služi kao donosilac munja Zeusu.

Pegaz, kip kraj fontane u Tivoliju
 
Pegaz, kip kraj fontane u Tivoliju

 

Karakteristike

Pegaz je živio na visokim planinama, ponajviše na Helikonu, domu Muza. Letio je brzinom vjetra. Bio je prekrasan, snažan i jakih kopita - kad se jednom spotaknuo i udario kopitom po zemlji, nastao je izvor - Hipokrena. Bio je također i nježan i mudar, čista srca - mogao je odletjeti sve do Olimpa.

Pegaz je donio Zeusu munje, a nakon Belerofontove smrti vratio se na Olimp pomagati bogovima. Poslije se oženio Euipom s kojom je začeo naraštaj krilatih konja.

 

Mitologija

 

Rođenje

Prema nekim izvorima Pegaz je iskočio (zajedno sa svojim bratom Hrisaorom) iz Meduzina vrata nakon što joj je Perzej odsjekao glavu, dok je prema drugima nastao iz zemlje na koju je prolivena Meduzina krv. Atena je uhvatila Pegaza i odvela ga Muzama na Parnasu.

 

Belerofont

Belerofont je morao ubiti čudovište Himeru sastavljenu od lava, koze i zmije sa zmajevom glavom. Prorok mu je rekao da je može ubiti samo uz Pegazovu pomoć i da mora spavati u Ateninu hramu. U snu mu se ukazala božica koja mu je poklonila zlatnu uzdu kojom će obuzdati i pripitomiti Pegaza. Belerofont je došao na Helikon i prišao mu dok je pio s vrela Pirene te ga obuzdao zlatnom uzdom. Druga inačica govori da ga je Atena već pripitomila i dovela Belerofontu.

Pegaz je pomogao Belerofontu u borbi protiv Himere i Amazonki. Ubio je Himeru strijelama iz zraka leteći na Pegazu. Nakon ove pobjede osjećao se moćno te se odlučio uzdići bogovima na nebo, da provjeri ima li bogova na Olimpu. Pegaz je znao da to nije u redu, ali ga je poslušao i uzletio. Zeus se rasrdio i poslao obada/bjesnilo na Pegaza te se Belerofont strmoglavio s njega i umro. Druga je inačica mita ta da je Zeus Belerofonta pogodio munjom.

Potom se sažalio nad Pegazom i pretvorio ga u zviježđe Pegaz. Jedno je pero iz njegovih krila palo na tlo i tako je nastao grad Tarsus.

Satiri

Satir, amfora, 4. stoljeće p.n.e.
 
Satir, amfora, 4. stoljeće p.n.e.

Satiri (grč. σάτυρος, sátyros - Σάτυροι, Sátyroi) u grčkoj mitologiji poluljudi su i poluživotinje koji opsjedaju šume i prate Pana ili Dioniza. Prikazivani su na različite načine, ali je najčešći prikaz satira kao mitološkog bića koje je napola jarac, a napola čovjek. Satiri, za razliku od ostalih bogova, nisu besmrtni.

 

Karakteristike

Jakob Jordaens: Satir u gostionici, 17. stoljeće
 
Jakob Jordaens: Satir u gostionici, 17. stoljeće

Satiri su prikazivani su s malim jarećim rogovima, ušima, repom, a ponekad i kopitima. Poslije su prikazivani u kozjem obličju zahvaljujući povezivanju s Panom i rimskim Faunom - imali su dug kozji ili konjski rep. Odrasli su satiri prikazivani s jarećim rogovima, a mlađi s manjim koštanim kvrgama ili rožićima na glavi. Kosa im je često bila kovrčava, uši šiljate, nosovi ravni, a brade velike, a često s vinovom lozom ili bršljanom koji im je kružio oko glave. Često su nosili tris - štap ukrašen listovima i bršljanom koji je na vrhu imao češer.

Zbog svoje ljubavi prema vinu prikazivani su držeći šalice s vinom, a zbog velikog seksualnog apetita često su prikazivani s erekcijom ili u lascivnim položajima.

 

Mitologija

Tizian: Satirsko dijete, 1522./23.
 
Tizian: Satirsko dijete, 1522.
William-Adolphe Bouguereau: Nimfe i Satir, 1873.
 
William-Adolphe Bouguereau: Nimfe i Satir, 1873.

 

Satirski život

Satiri su bili poluljudi i poluživotinje koji su pratili Dioniza. Na njihovu čelu bio je Silen, božanstvo povezivano s plodnošću.

Satiri su opisivani kao opasni, ali opet sramežljivi i bojažljivi. Bili su ljubitelji vina, žena i dječaka, hedonisti. Skitali su se uz glazbu aulosa, cimbala, kastanjeta, gajda te su voljeli plesati s nimfama, koje su ujedno često i proganjali. Njihov se poseban ples zvao sikinnis.

Stariji su satiri znani kao silenoi, a mlađi kao satyrisci. Zec je bio simbol plahog i stidljivog satira. Satirska djeca, odnosno mladi satiri bili su često prikazivani u umjetnosti.

 

Satiri i nimfe

Satiri su bili povezani s plodnošću, a sami bjehu pohotna i razvratna bića koja su voljela žene, ali i dječake. Posebice su se zaljubljivali u nimfe koje su često promatrali i opsjedali.

 

Umjetnost

Satir, rimski mozaik
 
Satir, rimski mozaik
Satir, rimska kopija Praksitelova djela
 
Satir, rimska kopija Praksitelova djela

U grčkoj su umjetnosti isprva prikazivani starim i ružnim stvorenjima, posebice u radovima atičke škole, ali su ih poslije počeli prikaživati mlađima i blaženijima.

Poznat je kip, vjerojatno kopija Praksitelova djela, koji prikazuje satira koji se blaženo naslanja na stablo s frulom u ruci.

Heziod ih naziva braćom planinskih nimfa te Kuretesa, no beznačajnom i ništavnom rasom. U Dionizovu kultu muški sljedbenici nazivani su satirima, a sljedbenice menadama.

U rimskoj mitologiji bili su znani kao Panes, duhovi povezani sa seoskim Panom, a miješani su i s Faunima.

 

Literatura

Satirska drama slijedila je nakon trilogije tragedija na dionizijevskim svečanostima. Te bi drame jednostavnije i veselije prišle temi, za razliku od tragedija. Eshil je bio poznat po svojim satirskim dramama, ali nisu sačuvane. Od Sofokla ostala je jedna satirska drama sačuvana u fragmentima - Tragači ili Sljednici 1907. u Egiptu. Jedina preživjela satirska drama iz 5. stoljeća p.n.e. jest Euripidov Kiklop.

  • Euripid: Kiklop
  • Sofoklo: Sljednici (Ichneutae)

Rimska satira bio je poetski esej kojim se moglo kritizirati i izrugivati. Često se povezivala s grčkom satirskom dramom, ali je jedina veza samo prevratnički duh samih satira, kao suprotnost urbanizmu i samoj civilizaciji.

Sfinga

Velika sfinga u Gizi, s Kefrenovom piramidom
 
Velika sfinga u Gizi, s Kefrenovom piramidom

Sfinga je biće s lavljim tijelom, a ovnovom, sokolovom, jastrebovom ili ljudskom glavom. Izumili su je Egipćani u Staroj Državi, a potom je donesena i u grčku mitologiju. Kod Grka prikazivana je kao stojeći krilati lav ženskog lica, a kod Egipćana kao ležeći lav s različitim licima ili muškim licem.

 

 

Etimologija

Sfingino ime dolazi od grčke riječi Σφιγξ, Sphigx, [Sphinx], izvedene od glagola σφιγγω, sphiggo, [sphingo] = "zadaviti". Naime, u grčkoj mitologiji govori se da bi zadavila svakoga tko nije znao rješenje njezine zagonetke.

 

Egipatska sfinga

Egipatske su sfinge mitološka stvorenja smatrane čuvarima. Prikazivane su u trima oblicima:

  • Androsfinga - lavlje tijelo, ljudska glava
  • Kriosfinga - lavlje tijelo, ovnova glava
  • Hijerosfinga - lavlje tijelo, sokolova ili jastrebova glava.
Avenija ovnoglavih sfingi
 
Avenija ovnoglavih sfingi

Poznata je granitna sfinga koja ima glavu kraljice Hatšepsut, a danas se čuva u Metropolitanskom muzeju umjetnosti u New Yorku.

Također je poznata i alabasterna memfiska sfinga te ovnoglave sfinge koje prikazuju boga Amona u Tebi, a izvorno ih je bilo oko devetsto.

 

Velika sfinga u Gizi

Najpoznatija je Velika sfinga u Gizi. Nalazi se u Dolini Gize na zapadnoj obali Nila, a okrenuta je prema istoku, s malenim hramom među šapama. Vjeruje se da njezino lice prestavlja faraona Kefrena (egp. Khafra) ili njegova sina Djedefru, tako da bi datum gradnje mogao biti za vrijeme četvrte dinastije (2723. - 2563. p.n.e.). Natpis na Velikoj sfingi daje tri Sunčeva imena: Kheperi - Re - Atum.

 

Grčka sfinga

U grčkoj mitologiji postojala je samo jedna sfinga, demon uništenja i nesreće. Prema Heziodu bila je Ehidnina i Tifonova/Ortova kći.

Prikazivana je na slikama na vazama i reljefima kako stoji, za razliku od egipatske, i to kao krilati lav s ženskom glavom ili pak kao žena s lavljim šapama, pandžama i prsima, zmijskim repom i orlovim krilima.

Hera ili Ares poslali su Sfingu iz njezine domovine Etiopije (Grci su se sjećali Sfingina strana porijekla) u Tebu gdje je, kao što piše Sofoklo u Kralju Edipu, Edipu zadala jednu od najpoznatijih zagonetaka:

"Koje stvorenje ujutro hoda na četiri noge, u podne na dvije, a uvečer na tri?"

Zadavila bi svakoga tko ne bi znao odgovoriti, a Edip joj je točno odgovorio da je to čovjek koji u djetinjstvu puže, kad odraste hoda na dvije noge, a u starosti si pomaže štapom. Stoga se Sfinga, napokon pobijeđena, bacila s visoke stijene i umrla. Druga inačica govori da se proždrla.

 

Azijske sfinge

 

Ime

Sfinga je poznata i u mitologiji južne i jugoistočne Azije. Znana je kao purushamriga (skr. "ljudska zvijer"), purushamirukam (tamil "ljudska zvijer"), naravirala (skr. "čovjek-mačka") u Indiji ili kao nara-simha (pali "čovjek-lav") u Šri Lanki, manusiha ili manuthiha (pali "čovjek-lav") u Mianmaru te Nora Nair ili Thepnorasingh u Tajlandu.

 

 

Tradicija

Za razliku od sfinge u Egiptu, Mezopotamiji i Grčkoj gdje je zaboravljena, tradicija azijske sfinge i dalje je prisutna. Najraniji umjetnički prikazi sfinge s južnoazijskog potkontintenta potječu iz razdoblja helenističke umjetnosti. Sfinge iz Mathure, Kausambija i Sanchija, iz 3. stoljeća p.n.e. do 1. stoljeća, izgledaju nehelenistički. Tako da je moguće da sfinga nije nastala stranim utjecajem.

 

Vrste

 
U južnoj Indiji sfinga je znana kao purushamriga (sanskrt) ili purushamirukam (tamll), što znači "ljudska zvijer". Pronađeni su prikazi i skulpture u hramovima gdje služi da bi istjerala zlo. Naime, prema vjerovanju, ona istjeruje grijehe iz pobožnika koji ulazr u hram te općenito istjeruje zlo. Tako da je često postavljana na strateškim položajima na ulazu ili u njegovoj blizini. Purushamriga igra značajnu ulogu u ritualima Šivinim hramovima. U okrugu Kanya Kumari, na najjužnijem dijelu indijskog potkontinenta, tijekom Šivine noći pobožnici trče 75 kilometara te posjećuju i štuju Šivu u 12 njegovih hramova. Ova se Šivina utrka (Shiva ottam) priređuje kao počast priči iz Mahabharate, u kojoj se Sfinga utrkivala s junakom Bhimom.

U Šri Lanki sfinga je znan kao narasimha ili "čovjek-lav". Ima lavlje tijelo i ljudsku glavu. Ne smije je se zamijeniti s Narasimhom, četvrtom inkarnacijom Mahavišnua, prikazanim s ljudskim tijelom i lavljom glavom, dakle, obrnuto. Sfinga je dio budističke tradicije te služi kao čuvar.

U Mianmaru sfinga je znana kao manusiha ili manuthiha. Prikazivana je na uglovima budističkih hramova, a legenda govori da su je stvorili budistički redovnici da bi zaštitili novorođeno kraljevsko dijete od ogra.

Nora Nair i Thep Norasingh dva su imena sfinge u Tajlandu. Prikazane su kao uspravna i hodajuća bića, s donjim dijelom tijela lava ili jelena, a gornjim ljudskim. Često se nalaze u muško-ženskim parovima. Služe kao zaštitnici.

 

Maniristička i simbolistička sfinga

 

Manirizam

Novooživljena maniristička sfinga iz 16. stoljeća često se smatra francuskom sfingom. Glava joj je podignuta i ima poprsje lijepe mlade žene, a često nosi nakit. Tijelo joj je pak u obliku ležećeg lava.

Fernand Khnopff: Sfinga, simbolistička inačica, 1896., Bruxelles
Fernand Khnopff: Sfinga, simbolistička inačica, 1896., Bruxelles

Takve su sfinge prikazivane kad su groteskne dekoracije Neronove Zlatne kuće (Domus Aurea) bile u središtu pozornosti u kasnijim godinama 15. stoljeća u Rimu. Potom je postala sastavnim dijelom arabesknog dizajna koji se proširio Europom u gravurama tijekom 16. i 17. stoljeća. Prvi se put pojavljuje u francuskoj umjetnosti škole Fontainebleau dvadesetih i tridesetih godina 15. stoljeća, a posljednji su prikazi u kasnom baroknom stilu Régence perioda (1715. - 1723.).

 

Simbolizam

Sfinge su bile pretmurne za rokoko razdoblje te su polako nestajale iz europskog dizajna, sve dok nisu opet oživljene u 19. stoljeću u romantizmu i simbolizmu. Najčešće su aludirale na grčku sfingu, a rjeđe na egipatsku.

Skila

Skila, detalj s beotijske posude, 5. stoljeće p.n.e., Louvre
Skila, detalj s beotijske posude, 5. stoljeće p.n.e., Louvre

Skila ili Scila (grč. Σκύλλα, Skylla) u grčkoj mitologiji morska je neman, kći morskog boga Forkida, koja je na morskom tjesnacu vrebala brodove što bi prolazili i gutala ljude koji su u njima plovili.

 

Karakteristike

Skila, terakota, Mel, 5. stoljeće p.n.e.
 
Skila, terakota, Mel, 5. stoljeće p.n.e.

Skila je stanovala je u crnoj špilji jedne hridi, a svoju je nazočnost objavljivala strahovitim lavežom koji preko pučine odjekuje kao glas tek okoćenog šteneta. Protiv nje nije vrijedilo biti hrabar jer joj se nije moglo nauditi, a jedini je spas bio pobjeći od nje.

Skila ima dvanaest nogu i šest zmijskih vratova na kojima se nalaze glave sa tri reda gustih zuba koje rastvara da bi zdrobila žrtvu.

U klasičnoj umjetnosti prikazivana je kao riborepa Sirena s četiri do šest psećih glava.

 

Mitologija

 

Preobrazba

Prema Ovidiju, Skila je nekoć bila prekrasna nimfa. Glauk se ludo zaljubio u nju, ali je pobjegla od njeg na zemlju gdje je on, kao morsko božanstvo, nije mogao slijediti te je bio očajan. Otišao je čarobnici Kirki da je zatraži ljubavni napitak koji bi omekšao Skilino srce.

No, Kirka se također zaljubila u Glauka te ga je obasipala slatkim riječima, no Glauk ju je odbijao. Kirka se strahovito naljutila, ali ne na Glauka nego na Skilu. Pripremila je moćni otrov i izlila ga u bazen u kojem se Skila kupala. Kad je Skila ušla u vodu, pretvorila se u strašno čudovište s dvanaest nogu i šest glava te tri reda zubi. Stajala je očajna, nije se mogla micati, uništavala je sve što je prolazilo i do čega je mogla doći. Kad bi koji brod prolazio, svaka bi njezina glava dohvatila jednog mornara.

 

Skila i Haribda

Haribda je ležala na jednoj strani uskog kanala, a na drugoj je strani bila Skila, morsko čudovište. Dvije strane bile su u dometu strijele jedna od druge, toliko blizu da mornari nisu mogli izbjeći Haribdu jer bi došli do Skile i obrnuto. Otud i metafora "Skila i Haribda" za dva zla koja je nemoguće izbjeći.

 

Argonauti

Argonauti su uspjeli izbjeći obje jer ih je vodila Tetida, jedna od Nereida.

 

Odiseja

Odisej, za razliku od Argonauta, nije imao toliko sreće. Izabrao je riskirati i prijeći preko Skile te izgubiti nekoliko ljudi nego izgubiti cijeli brod kod Haribde. Odisej je uspješno održavao pravac i izgubio samo šest ljudi. No, njegovi su drugovi poslije uvrijedili Helija ubivši njegovo sveto stado, stoga je Zeus na posljetku uništio brod i posadu munjom, a samo se Odisej spasio.

Odisej je ostao na svojoj splavi te je vraćen do Skile i Haribde, ali je ovaj put prošao pored Haribde koja je uvukla u sebe njegovu splav. No, Odisej je preživio držeći se za smokvino stablo koje je raslo na stijeni. Pri sljedećem izlijevanju vode, njegova je splav odbačena te je nastavio s putom.

 

Heraklo

U kasnogrčkom mitu govori se da je Heraklo susreo Skilu na putovanju do Sicilije te da ju je ubio. Njezin otac, morski bog Forkid, plamenim je bakljama oživio njezino tijelo.

 

Eneja

Također, neki izvori pišu da je, kad je Enejina flota prošla kroz zaljev nakon pada Troje, Skila pretvorena u opasnu stijenu.

 

Lokacija

Tradicionalno se Skilina lokacija povezuje s Mesinskim zaljevom na sicilskoj obali u obličju stijene. Ondje se stvara vrtlog (Haribda), ali je rijetko opasan. Druga je moguća lokacija rt Skila u sjevernoj Grčkoj.

Tal

Tal s krilima i naoružan kamenjem, srebrna drahma s Krete, Pariz
 
Tal s krilima i naoružan kamenjem, srebrna drahma s Krete, Pariz

Tal (grč. Τάλως, Tál) u grčkoj mitologiji brončani je div s ljudskim tijelom i bikovom glavom koji je čuvao Kretu

 

Etimologija

U kretskom dijalektu talôs je bio ekvivalent grčkog hêlios = "sunce" (Helije), a Zeus je štovan kao Zeus Tallaios = "Sunčani Zeus"..

 

Karakteristike

Tal je prikazivan kao brončani div. Na novčiću iz Festa prikazan je krilatim, a na grčkim i etruščanskim vazama i zrcalima nije. Izvan Krete prikazivan je pokorenim.

 

Mitologija

 

Uloga

Talos je opisivan kao dar, bilo Hefestov Minosu - iskovali su ga Kiklopi, bilo Zeusov dar Europi. Moguće je da je bio sin Kresa, personifikacije Krete.

Legenda o Talosu kazuje kako je on u svom brončanom tijelu imao jednu šupljinu, nešto poput vene od vrata do koljena. Ta je šupljina bila ispunjena čarobnom tečnošću pomoću koje se kretao. Imao je i brončani čavao između koljena i pete koji je sprečavao da ta tečnost iscuri. Ako bi ta tečnost iscurila, Talos bi postao samo beživotna hrpa bronce.

Talos je triput dnevno obilazio stjenovite obale otoka Krete, služeći kralju Minosu. Kad bi neki brod uplovio u otočnu luku, Talos bi ga zasuo gomilom stijena. U slučaju da bi se tkogod i izvukao od tog napada, Talos bi svoje tijelo užario do usijanja i pekao neprijatelje na svome tijelu.

 

Argonauti

Jazon je s Argonautima prilazio Kreti pošto su uzeli zlatno runo. Kao čuvar otoka, Tal je čuvao Kretu tako što je bacao velike stijene na njih i držao ih u zaljevu. Medeja je na nj bacila čaroliju da bi ga smirila, a potom je maknula čavao i iskrvario je do smrti, a Argonauti su nastavili dalje. Druga inačica mita govori da ga je Medeja začarala i pretvorila u smrtnika, a potom maknula čavao.

Tifon

Tifon, etruščanski mural
 
Tifon, etruščanski mural

Tifon (grc. Τυφῶν, Tiphôn; Tifonej, Τυφωεύς, Tiphôneús; Tifaon, Τυφάων, Typháôn; Tif, Τυφώς, Tiphos) u grčkoj mitologiji Gejin je i Tartarov sin koji je htio svrgnuti Zeusa, često smatran bogom oluje.

 

Etimologija

Tifonovo ime vjerojatno dolazi od grčke riječi τύφειν, týphein = "dimiti se", a moguća je povezanost s riječju "tajfun", vjerojatno posuđenom iz perzijskog (طوفان, Tufân).

 

Karakteristike

Tifon je bio golemo čudovište sa stotinjak zmijolikih repova s tamnim, treperećim jezicima. Vatra mu je bljeskala iz očiju, a zmije iz bedara. Eshil govori da ga njegov krevet jedva može izdržati. Neki izvori opisuju ga kao uzrok erupcija, a drugi kao stoglavog krilatog zmaja, s ljudskim torzom i dugim zmijskim repom.

Često ga se smatra bogom opasnih vjetrova i oluja.

 

Mitologija

Borba Zeusa i Tifona, 6. stoljeće p.n.e.
 
Borba Zeusa i Tifona, 6. stoljeće p.n.e.

Heziod govori da se Tifon rodio uz pomoć Afroditinu - od ljubavi Geje i Tartara.

Homerska himna Apolonu govori da je čudovišni Tifon u Delfima bio Herin sin kojeg je sama rodila u pećini u Kilikiji. Ondje se Zeus borio s njim, a njihova je borba uzrokovala cunamije i potrese. Čak je uspio uzeti Zeusu munje i njima gađati Zemlju, ali ga je na posljetku Zeus svladao njima i bacio ga u Tartar ili je pak zatvoren ispod Etne te je izazivao erupcije.

S Ehidnom je imao djecu: Kerbera, Hidru, Himeru, zmaja Ladona, Sfingu, dvoglavog vuka Orta, orla Etona koji je mučio Prometeja te nemejskog lava.

 
   
 
=> Do you also want a homepage for free? Then click here! <=